Kad dobre víle zaborave vȉle I

Naziv vȉla podrazumijeva obiteljsku samostojeću kuću, okruženu vrtom ili parkom, kuću višeg standarda u mirnoj gradskoj četvrti. Izgraditi naselje vila nadomak grada – tako su to zamislili urbanisti druge polovine devetnaestog stoljeća čiji je posao bio osmisliti novu pulsku četvrt za smještaj najvišeg mornaričkog kadra glavne austrougarske vojne luke.

*1898. godine izgradnja je već u punom zamahu (godine izgradnje pojedinih vila se ne poklapaju uvijek sa stanjem na planovima grada, pa ih treba uzeti s malom rezervom)*

1912. na okupu su gotovo sve vile koje i danas postoje, ali i neke koje su u međuvremenu srušene. Vidljiva je praznina na mjestu vile Trapp koja je izgrađena 1913., a nema ni vile Riedlein izgrađene 1912.

*Vila na označenom području ima više; ovdje su ucrtane one kojima sam se bavila*

Antonio Rubbi, istarski arhitekt i kipar, prvi se ozbiljno pozabavio ovim vrijednim nasljeđem u svojoj knjizi Austrijske vile u Puli, (Rovinj, Društvo arhitekata Istre, 1996.), u čijem uvodu piše:
“Veliki broj austrijskih vila danas se nalazi u vrlo derutnom stanju. Na mnogima više ne možemo stručno intervenirati budući da nije moguće izvesti inventarizaciju stilsko-graditeljskih elemenata. Trebalo bi zato hitno pristupiti arhitektonskom snimanju austrijskih vila! U vezi s tim bilo bi vrlo važno da se najsačuvanije vile rekonstruiraju, te da se njihovim okućnicama vrati autentično parterno uređenje. Velika je šteta što je dugo prevladavalo mišljenje da austrijske vile nisu tako važne u gradskome tkivu Pule.”

U međuvremenu se nije dogodilo gotovo ništa. Nekoliko je dobrostojećih vlasnika uredilo pročelja i okućnice, ali nije poznato jesu li, i u kojoj mjeri, konzultirali struku. Ostale su vile u gorem stanju nego prije dvadeset godina, a intervencije poput zatvaranja jedne od lođa na vili Horthy, sve su češće i nepopravljive.

Vila Ausenak – *Projektirao Eredi Jaschi, 1898. – danas je relativno dobro očuvana, jer suvlasnici njeguju park i brinu o zgradi koliko god je to u njihovoj moći.*

Kad god požele Puljani mogu prošetati ovim iznimnim parkom višestrukih cedrova, dugovječnih pinija i njegovanih oleandera i drugog ukrasnog grmlja. Najbolje je ne gledati vilu Horthy na koju puca pogled baš iz ovog parka, a i ne opterećivati se načinom na koji je vila Ausenak obojana.

Vila Veruda građena je u dvije faze, a konačan izgled poprima 1902. Projektirao ju je Angelo Lenuzza, baš kao i vilu Starza, a prvi joj je vlasnik bio Emil Herdliczka, bivši upravitelj pulske zvjezdarnice i budući kapetan fregate. Ostao je živjeti u Puli i nakon raspada Austro-ugarske, umro je 1919., a pokopan je na pulskom Mornaričkom groblju.

*Lijepa, urednog okoliša, vila Veruda iza visoke ograde.*

Vila Wahani se znatno razlikuje od drugih i predstavlja stilski odmak od standardnih graditeljskih postupaka i ukrasa zastupljenih kod drugih vila. Upravo je spomenuta veranda izdvaja od drugih i, po Rubbiju, najavljuje novu arhitekturu.

*Lijevo od vile Wahani vidljiva je vila iz 1897. koju je također projektirao Ferdinando Geyer, danas je neprepoznatljiva*

Vila Wahani uživo djeluje lošije nego na fotografijama ispod, a zbog oronulosti pročelja obnovljena veranda izgleda neprirodno masivno i ne tako skladno kao na staroj fotografiji iznad. Ipak, sve pohvale vlasnicima zbog uloženog truda i novca.

*Ferdinando Geyer, jedan od najplodnijih pulskih arhitekata s prijelaza stoljeća osmislio je ovu, po meni najljepšu, pulsku vilu.*

Vila Starza – Pietruski trebala bi biti prekrasna razvedena prizemnica, a izgleda tako da joj je neugodno prići – smeće, granje, šikara, ostaci građevinskog materijala… U vrijeme kad je izgrađena bila je vjerojatno jedna od najskladnijih i najraskošnijih austrougarskih vila. Otvorena prema brižno njegovanom parku, prepuna svjetla, s verandama, bibliotekom i zasebnom gospodarskom zgradom, ova se vila bitno razlikovala od drugih i sigurno bila vrlo ugodna za život. Njezin vlasnik, Mieczysław Pietruski, visokopozicionirani kontraadmiral, promovirao je svoj dom u sastajalište i od vile Starza napravio svojevrsni kulturni centar otvoren svima.

Vila Starza u vrijeme dok su Palladiova i Negrijeva bile jedna ulica; lijevo se vidi vila Nauta, a iza nje krov Mornaričke bolnice.

*Vila Bissingen izgleda uščuvano, a park u kojem se nalazi je održavan*.

Vila Lanjus je jedna od većih, pa je podijeljena na više stanova. Zarasla je u granje i drveće, okoliš je neuredan. Kad sam je fotografirala prišla mi je jedna od suvlasnica i tražila od mene da prestanem, pitala me imam li dozvolu i bila vrlo neugodna. Nastavila sam, ali bilo je nemoguće izvući ijedan pristojan snimak. Možda bi stanari vile barem očistili okoliš kad bi znali kakav je izniman čovjek bio njen prvi vlasnik Karl Franz Lanjus von Wellenburg, plemenit i uvijek dobro raspoložen viceadmiral, dobar i na raspolaganju svima kojima je to bilo potrebno. On i supruga Danica, kći višeg oficira Šojke, od svoje su kuće napravili mjesto zabave, pjesme i plesa. Umro je 1913., od posljedica ranjavanja pri testiranju topa na poligonu utvrde Saccorgiana, a sahrani je prisustvovala gotovo cijela Pula, neovisno o nacionalnosti.

Lijevo Lanjus, Welserheimb, Koloman; desno: Bissingen, Amalia, Veruda

*Vila Koloman je jedna od onih fotogeničnih, ali je u dosta lošem stanju*

*Vila Welserheimb treba obnovu, ali ima mnoštvo detalja koji izgledaju vrlo lijepo*

Prvi vlasnici vile Nauta bila su braća Nauta koji kao da su prema prezimenu odabrali zanimanje mornaričkih časnika. Druga je vlasnica bila Maria Martinolić, a vlasnik nakon nje stanoviti Giuseppe Giuseppe. Uslijedila je Lidija, udovica pokojnog Leslozzija, koji se zvao Giuseppe, ali nema veze s prethodnim vlasnikom Giuseppeom Giuseppeom. Nakon gospođe Lidije, vila prelazi u društveno vlasništvo. Danas je podijeljena na stanove, a vlasnici dobro brinu o njoj.

Ovo je vrlo skroman pregled pulskih vila izgrađenih za austrougarske vladavine. Šetajući pulskim starim gradom, Verudom, Stojom ili gotovo bilo kojom drugom četvrti, naići ćete na neku od njih. Odnedavno se sve češće spominje ono što su Austrijanci u Puli porušili da bi izgradili nešto drugo, ali nedovoljno se spominje koliko su toga ti isti Austrijanci izgradili, a ruši se samo od sebe zbog nebrige, nemara i nezainteresiranosti onih koji bi to mogli promijeniti. Mir ovih gradskih četvrti odavno je izgubljen, a urbana struktura Pule nagrižena posvuda. Od punjenja rupa parkovima nakon savezničkog bombardiranja do plastične stolarije na historicističkim zgradama, od neravnoteže duhovne, političke i privredne funkcije grada do potpunog zanemarivanja mišljenja građanja i struke kad su u pitanju investicije, od previsokih izdataka do mizernih prihoda… Sve se to može pročitati na umornim licima ovih vila koje to više nisu, jer naziv vȉla podrazumijeva obiteljsku samostojeću kuću, okruženu vrtom ili parkom, kuću višeg standarda u mirnoj gradskoj četvrti. Tako je to zamišljeno, tako je bilo, ali više nije.

Pula je više od stotinu godina bila dio Austrije ili Austro-Ugarske, a to je znatno više od razdoblja Italije, Jugoslavije ili Hrvatske. Pulske vile nisu samo zgrade, svaka od njih priča priču o ljudima čiji su bile dom kojeg su u jednom trenutku morali zauvijek napustiti, a bili su Puljani baš kao i današnji stanovnici. Mnoga su djeca odrastala u Puli, ovdje su se školovala, ženila, rađala djecu koja su trčkarala vrtovima oko vila i gradskim parkovima. Mnogim je precima današnjih Europljana Pula bila rodni grad ili grad u kojem su proveli većinu svojih života. Što biste pomislili o nekome tko se prema naslijeđenoj imovini ponaša kao što se prema ovom nasljeđu ponašamo mi? Jesmo li divljaci, imamo li minimum građanske svijesti, kulture…? Jesmo li uistinu toliko nemoćni?