Zahvaljujući matičnim knjigama moguće je rekonstruirati život pojedinih obitelji kroz značajne događaje koji su se u njih upisivali. Tako je to i u slučaju obitelji Perotić čiji je najstariji član u Pulu stigao iz Vodica početkom 17. stoljeća za jednoga od pokušaja naseljavanja grada koji na drugi način ne bi mogao opstati zbog visoke smrtnosti.
Andrija Perotić, sin Andrije, se rodio 1639., a umro 1709. godine što znači da je živio sedamdeset godina i za to vrijeme, u četiri braka, imao je trinaestero djece čiji životni vijek navodim uz ime:
Perina 0, Damiana 0, Damiana Elena 0, Demetria Damiana 0, Blaž 1, Jakov 2, Josip 6, Helena ?, Nikola ?, Jekomina ?, Fior 63 , Andrija 32,Miho Augustin 43.
Dakle, od trinaestero djece (pre)živjela su tek trojica sinova. Troje djece za koje ne postoje podaci je vjerojatno također umrlo u sasvim ranoj dobi, jer ni za jedno od njih kasnije nema traga ni u jednoj od matičnih knjiga.
Fior, prvi preživjeli Andrijin sin, imao je četrnaestero djece, ali s jednom ženom (!), Marijom Brandicci, koja je poživjela čak 75 godina. Imali su sljedeće potomke:Mihovil 0, Marko A. 1, Dominika A. 1, Dominika 1, Dominika A. 1, Josip 3, nepoznato ime 3, Antonija ?, Marija ?, Andrija ?, Katarina ?, Paskva ?, Liberal 16, Marija A. 26. Od svo četrnaestero djece jedina je potomke mogla imati Marija A., što znači da Fior vjerojatno nije imao muške nasljednike.
Miho Augustin, drugi preživjeli Andrijin sin, iz jedinog je braka imao desetero djece, a to su: Nikola 0, Andrija Antun 4, Giacoma 1, Šimun Antun 3, Marija Antonija ?, Giacomo ?, Perina ?, Andrija 15, Fior Teodoro 49, Teodor 67. Od desetero djece oca su naslijedili Fior Teodoro i Teodor.
Andrija, treći preživjeli Andrijin sin živio je 32 godine, po svoj prilici nije imao potomaka niti se ženio.
Od tridesetsedmero djece rođene u razdoblju od 1677. do 1730. godine, zrelu je dob dočekalo pet muških i jedan ženski potomak, Marija A. koja je umrla s 26 godina. Obitelj Perotić se u pulskim matičnim knjigama spominje sve do 1810. i spada među one koje su najcjelovitije dokumentirane. U razdoblju nakon 1730. u toj se obitelji smanjuje broj rođene djece, ali ne i smrtnost koja je, osobito kod ženske djece, visoko zastupljena.
Julius Gari Melchers, Majka i dijete, 1906.
Izvori: Život i smrt u Puli, Slaven Bertoša, Matica hrvatska, Pazin, 2002.; artic.edu
Naslovna fotografija: Morgan Weistling, Kissing the Face of God, 2001.
Kad imaš šest godina nije ti sasvim jasno što znači biti europski prvak, osim da je u igri zlatna medalja koja se vješa oko vrata i da su takvi ljudi na neki način posebni. Njegov je posao bio boksati, a moj da baš svaki put kad se mami prohtije otrčim u naš dućan na Punti* po pet para fece** ili deset deka mortadele, kilo brašna, a ponekad i pet deka bombona u rinfuzi – koje god hoćeš. Sve sam te terete bez većeg problema savladavala dok se jednom nije pojavila narudžba za osam boca piva. Nije se kod nas pilo pivo, točnije, kod nas se pila samo voda i sok od bazge, dok ga ne potrošimo, ali imali smo tada neke radnike, rondali su nešto na verandi i u korti, mama im je prontala marendu, ali falilo je pivo. I eto mene kako stojim ispred onog pulta bez predodžbe koliko je težak teret koji ću morati odnijeti do kuće, a još su i bomboni izostali. Teta prodavačica mi obzirno dijeli boce u dvije vrećice, gura ih pultom, nekako ih spuštam i krećem na put kući. Šest mi je godina, još ne idem u školu, teška sam dvadesetak kila i nosim osam staklenih boca piva od Punte do dna ulice Dinka Trinajstića. Malo nosim, više spuštam na pod pa stojim dok mi se ruke oporavljaju, onda opet malo nosim. Kao u nekom američkom filmu, odjednom nestaje teret, više mi ništa ne pili dlanove, a bočno se, s mojim vrećicama u rukama pojavljuje Mate. Znam Matu, on je boksač, dolazi nekoj teti u posjetu u mojoj ulici, pozdravimo se uvijek, mahne on, mahnem ja, ali sad znam da je prvak, da ima medalju. Pita me kako sam, zašto nosim tako teške vrećice, pitam ga kako je biti prvak, gdje mu je medalja. On se uvijek smiješi.
To je bio Mate Parlov, građanin Pule i sportaš, tim redoslijedom, jer sport nije bio ono što ga je određivalo ma kako to većini bilo veliko i važno. Nakon naše pivske epizode, viđala sam ga sve rjeđe. U naredne tri godine uslijedile su još tri medalje, olimpijska i dvije svjetske. Pratila sam to. Odselila sam iz Pule 1977. godine, a on se prestao baviti boksom nekoliko godina kasnije. Nakon završetka sportske karijere o boksu više i nije htio govoriti. Želio je je živjeti život koji je živio.
U Pulu je doselio kao desetogodišnjak i ovdje ostao do smrti 29. srpnja 2008. Bila sam u Puli tih dana, stajala nasuprot njegovog zatvorenog kafića oslonjena na ladonju, ljudi su na asfaltu ostavljali raznobojne lampione. Baš tu negdje ove je godine postavljena njegova skulptura. Bio je visok i velik, pristojan i topao, onakav kakvog ga je vidjela Marija Ujević. Ne znam otkud je znala, ali stvorila je mog Matu, onog prijatelja i druga. Neka spomenik sportašu bude sportska dvorana, a Mati, građaninu Pule, ljubitelju poezije, intelektualcu, onom koji mi je nosio teške vrećice, sasvim dobro stoji ovaj na Giardinima. Spomenik je odavanje poštovanja onome koga predstavlja, a ne onima koji ga postavljaju.
Pula je imala Matu koji je rekao:
Da, kako ja mogu biti nacionalist ako sam svjetski prvak? Mnogi to ne razumiju. Nisu bili ni prvaci države, a često niti sami sebe nisu uspjeli pobijediti. Svijet se divio mojim rezultatima, i svi su me svugdje prihvatali kao svoga, bijeli i crni, svejedno. Upoznao sam svijet, i ne mogu biti ništa doli kozmopolit. Tako ja gledam i na sport i na život.
Za dugih godina mog izbivanja iz Pule često se događalo nešto zbog čega sam ponosno mogla reći gdje sam rođena. Pula je bila drugačija – zapadnija od zapada, naprednija od naprednog, s građanima urođenog kozmopolitizma. Takvu sam Pulu voljela i volim, Matinu Pulu.
_________________________
*Gradski trg s kružnim tokom na kojem se susreću ceste koje dolaze iz Trsta, Rijeke i centra grada; u to doba bio je to jedini, a sve do nedavno i najveći kružni tok u Puli.
** feca – svježi kvasac, nalazio se odmah iza glavnog pulta; veliki blok kvasca bio je umotan u masni papir ispisan nekim logotipom, a prodavačica bi ga rezala velikim oštrim nožem, prenosila na manji masni papir, vagala, oduzimala ili dodavala za 5, 10 ili više para; 5 para bilo je dostatno za jednu pincu ili dva kruha, jedan dinar iznosio je 100 para.
Sakupljači starih razglednica znaju da u moru prosječnih, loših i ne tako loših, postoji i serija posebno lijepih razglednica iz vremena Austro – Ugarske. Riječ je o proizvodima američke tvrtke Detroit Photographic Company koja je djelovala u razdoblju od 1889. do 1932. godine. Vlasnici tvrtke, nakladnici William A. Livingstone Jr. i Edwin H. Husher, otkupili su prava na korištenje švicarskog patenta za pretvaranje crno-bijelih fotografija u slike u boji, “Photochrom”, i njihovo printanje fotolitografijom što je omogućilo masovnu proizvodnju razglednica u boji.
Krajem 1897. tvrtki se pridružuje američki pejzažni fotograf William Henry Jackson koji sa sobom donosi tisuće negativa gradskih veduta, slika istaknutih građevina te brojnih ruralnih i urbanih motiva. Osim toga, tvrtka posjeduje i brojne reprodukcije umjetničkih djela te ulazi u masovnu proizvodnju jeftinih slika za uređenje doma kao i onih namijenjenih obrazovnim ustanovama. Nažalost, pad zanimanja za njihove proizvode tijekom Prvog svjetskog rata i pojeftinjenje proizvodnje konkurentskih tvrtki, dovodi DPC do stečaja.
Švicarska kompanija, Orell Gessner Füssli, čiji je zaposlenik Hans Jakob Schmid (1856–1924), izumio photochrom, opstala je do danas i nedavno proslavila 500 godina postojanja.
Hvala, Stanko Guštin, za ovu koja je nedostajala
Pula je, kao i brojni drugi gradovi u svijetu, dobila svoju seriju tih lijepih razglednica. Poznavatelji su već sigurno primijetili da je svaki motiv numeriran, broj uz naziv motiva otisnut je u donjem lijevom uglu svake razglednice. Nisam pronašla podatak tko je bio autor fotografija, ali kao nakladnik se na nekim fotografijama navodi Detroit Photographic Company, a na drugima Photoglob Co. iz Züricha. Fotografije su nastale u periodu od 1890. do 1905.
Svaku od fotografija možete otvoriti u novom tabu i dodatno je povećati – desni klik na fotografiju, “open in new tab”. Ukoliko želite, možete ih i preuzeti, nisu podložne autorskim pravima.Razumije se, bilo bi lijepo da navedete gdje ste ih pronašli. Hvala.
Izvori: Library of Congress; Howstuffworks; Collectors Weekly
“Sve rođeno od mene i Agripine može biti samo odbojno i opasno za ljude”, navodno je Neronov otac, rimski konzul Gnej Domicije Ahenobarb, rekao nekom čestitaru nakon sinova rođenja. Ipak, krenut ću otpočetka.
Julijevsko – Klaudijevska dinastija je započela s carom Augustom, pranećakom Gaja Julija Cezara. Budući da je tema teksta Agripina Mlađa (Agrippina Minor), neću se podrobno baviti svakim od careva, ali je važno napomenuti da je nakon Augustove mirne, ali odlučne i vješte vladavine, uslijedio niz careva u koje svrstavamo i dva tzv. luda, Kaligulu i Nerona, a ostale iz tog razdoblja procijenite sami. Ludilo je kulminiralo upravo sinom Agripine Mlađe, Neronom. Kao što je vidljivo iz sljedeće slike, nijedan od ta četiri cara nije bio izravni potomak prethodnog.
Sliku u punoj veličini možete otvoriti u novom prozoru – desni klik na sliku, open image in new tab. Pojavit će vam se gore pored ovog taba; na slici u novom tabu ćete vidjeti i povećalo pa kliknite još jednom ukoliko želite još veću sliku.
TIBERIJE (42. pne – 37.)
Tiberije postaje carem po prirodnoj smrti cara Augusta. Vodi Batonski rat protiv panonskih i dalmatinskih plemena, zatim u Traciji, Galiji i Numidiji, a pobunu u Germaniji u ime cara pokušava ugušiti Germanik čiju popularnost među vojnicima Tiberije doživljava kao ugrozu, pa ga šalje u misiju na Istok. Za našu je priču važno da je Germanik otac Agripine Mlađe, odnosno suprug Agripine starije, te da je 19. godine umro pod sumnjivim okolnostima. Pretpostavlja se da ga je dao ubiti Tiberije. Zapovjednik Pretorijanske garde, Sejan, dobiva od Tiberija znatne ovlasti no ovaj organizira urotu protiv njega s planom da preuzme vođenje Carstva. Razotkriven je, a potom i smaknut. Ova će epizoda Tiberija pretvoriti u paranoika koji će se riješiti svakoga tko mu se učini sumnjivim. Tiberije umire 37. godine nakon što je nasljednicima proglasio Kaligulu i Gemelija.
KALIGULA (12. – 41.)
Postoji sumnja da je Kaligula Tiberija ugušio jastukom, što i nije toliko nevjerojatno kad znamo da je odmah po preuzimanju titule cara dao ubiti Gemelija. Poznato je da je Kaligula bio raskalašen i rastošan, u svega četiri godine carevanja potrošio je većinu novca kojeg je Tiberije pribavio u dvadesettri godine vladanja. Razumije se da se takvo ponašanje Senatu nije svidjelo, a o njegovom ludilu svjedoči i to što je svog konja Kasača proglasio senatorom i konzulom, sebi samom izgradio i posvetio hram na čijem se otvorenju pojavio odjeven u božicu… U takvom mu stanju vladanje baš i nije išlo od ruke, o tome svjedoči i odustajanje od napada na Britaniju jer je okupljenim legijama zaboravio osigurati brodove za prijelaz La Manchea. Ubijao je koga je stigao i kad god mu se prohtjelo, od ljubavnica do svakoga tko mu se učino sumnjivim. Jedna od priča kaže da je nekom prigodom tražio da se dio publike baci u arenu, jer je nedostajalo zatvorenika kojima bi se poigrale divlje zvijeri, a njemu je bilo dosadno. Kroničari spominju i incest i podvođenje sestara. Za našu priču je važno da je Kaligula bio mlađi brat Agripine Mlađe i jedini preživjeli muški potomak Agripine starije i Germanika. Dakle, Tiberije je vjerojatno ubio Germanika, Kaligulina oca, a Kaligula je vjerojatno ubio Tiberija, iz osvete ili častohleplja. Kad je najavio da odlazi u Egipat gdje će sebe samoga proglasiti bogom, Senat je uz pomoć pretorijanskih vojnika odlučio riješiti ga se zauvijek i na njegovo mjesto postaviti Klaudija.
KLAUDIJE (10. pne – 54.)
Klaudijev život je vjerojatno najnesretnija epizoda u povijesti rimskih careva. Zbog bolesti u ranom djetinjstvu šepao je, jedva stajao na nogama, mucao, trzao se, a zbog svega toga majka Antonija ga nije podnosila te je nizu nesreća dodala i zlostavljanje, psihičko prije svega. Na njega nitko nije računao, nisu ga primjećivali, bio je sasvim zanemaren, ali to mu je dalo priliku da se bavi onime što je najviše volio – književnošću. Baka Livija mu je bila nešto naklonjenija, trudila se oko njegovog obrazovanja pa su ga u kasnim tinejdžerskim godinama počeli shvaćati nešto ozbiljnije. Kako ne bih suviše širila ovu temu, ukoliko vas njegov život zanima detaljnije, možete pročitati romansirane biografije Roberta Gravesa, Ja, Klaudije i Bog Klaudije i njegova žena Mesalina ili pogledati britansku seriju Ja, Klaudije, snimljenu po navedenim knjigama.
Za našu priču je važno da je Klaudije bio brat Germanika i muž Agripine Mlađe, što znači da je stric oženio nećakinju. Lako je moguće da je u pitanju bio politički brak koji nije nužno konzumiran. Tome u prilog ide i činjenica da je Klaudije priznao za nasljednika sina Agripine i Gneja Domicija Ahenobarba, svog zeta, budućeg cara Nerona, jednog od dva moguća muška nasljednika Julijevsko-Klaudijevske dinastije. Naime, Klaudijev sin Britanik iz braka s Mesalinom iz nekog razloga Klaudiju nije bio prihvatljiv kao nasljednik. Izvori nisu usuglašeni oko toga, jer je Klaudije volio Britanika. Možda je dio razloga u tome što je Mesalinin ljubavnik Silius planirao usvojiti ga, njih su dvoje skovali urotu nadajući se da će svrgnuti Klaudija i upravljati Carstvom u Britanikovo ime u svojstvu regenata. Kako je Klaudije saznao za spletku, Silius i Mesalina su ubijeni, a Britanik ispao iz igre. S druge strane, kroničari navode da je Klaudija ubila Agripina kako bi Neron naslijedio titulu cara, ali ne postoje dokazi da je to i bilo tako. Važno je reći da sve što su pisali kroničari Carstva treba uzeti sa zrnom soli, a ja za vas biram onu teoriju koja mi se čini najlogičnijom iako ne mora biti sasvim točna.
Klaudije je vjerojatno otrovan iako postoje i teorije da je umro zbog neuredna života udružena s njegovim mnogim bolestima. Kažu da su posljednji mjeseci njegova života bili obilježeni neslaganjem sa suprugom Agripinom u toj mjeri da je žalio za svojim bivšim suprugama (dokazi za ovo su krajnje upitni) i razmišljao o Britaniku kao nasljedniku. Logično bi bilo pomisliti da ga se zbog toga Agripina odlučila riješiti, ali, opet, nije sigurno. Kako god, Klaudije je umro 24. listopada 54. godine, a naslijedio ga je Neron.
NERON (37. – 68.)
Neron
Posljednji car Julijevsko-Klaudijevske dinastije je, bez mnogo okolišanja, poubijao sve za koje je mislio da su mu se našli na putu, a put je bio raditi što, kako i kada hoće za vlastito zadovoljstvo. Došao je na vlast nakon smrti, ili ubojstva, svog očuha i djedova brata Klaudija. Tada je imao nepunih sedamnaest godina pa se u prvo vrijeme oslanjao na svoju majku Agripinu, savjetnika Seneku, pretorijanskog prefekta Bura i suprugu Oktaviju, njegovu polusestru tj. kćer cara Klaudija iz braka s Mesalinom. Bilo je to kratkoročno jer je već 55. godine dao otrovati Britanika, Oktavijinog brata, vlastitog polubrata. Ova situacija već nalikuje poznatoj šali proizašloj iz modernih tzv. meksičkih sapunica gdje smo se jako približili mogućnosti da netko sam sebi bude otac ili brat. Ukoliko je Agripina Mlađa stvarno ubila Klaudija da bi Neron postao car, opet se postavlja pitanje zašto je Britanik prekrižen prije toga. Moguće je da je Britanik saznao nešto što je moglo srušiti Nerona i njega postaviti za cara. Ipak, Neron je bio brži, ali to je bila tek prva smrt u nizu. Četiri godine kasnije, 59., ubio je Agripinu Mlađu, svoju majku, iako nije sasvim jasno zbog čega. Najzastupljenija je teorija da je to učinio jer je ona podržavala njegovu suprugu Oktaviju, kojoj je, usput rečeno, bila pomajka (slobodno me upozorite ukoliko primijetite kakvu pogrešku u ovoj sapunici, stvar je krajnje zapetljana), a Neron je u to doba imao ljubavnicu Popeju Sabinu, koju će i oženiti 62. godine, a kojoj se snažno protivila Agripina. Dakako, o tome piše Tacit koji je u nedostatku drugog razloga za ubojstvo mogao navesti ili izmisliti baš taj. Primijetili ste da će Neron oženiti Popeju, a to znači da će se 62. godine riješiti Oktavije; iste će godine dati ubiti i pretorijanskog prefekta Bura.
Popeja Sabina je život izgubila 65. godine, a mišljenja o tome su različita. Spominje se da ju je u nekoj svađi Neron udario nogom u trbuh, a bila je trudna, te je od tog udarca i umrla. Postoji i teorija da ju je otrovao, ali i da joj je skočio na trbuh iako se ne zna je li to bilo slučajno ili namjerno (?!). Također, moguće je da ubojstva nije bilo već da je umrla zbog komplikacija prilikom poroda. Zbog kajanja, koje je malo moguće, ili zato da bi prikrio zločin, Neron je javno duboko žalio za svojom suprugom odajući joj najviše carske počasti. Godinu kasnije, 66., oženio je ljubavnicu, samozatajnu Statilu, natjeravši njenog supruga na samoubojstvo. Statila je, ne biste vjerovali, preživjela.
Nakon toga, 67. godine, Neron je oženio oslobođenika Pitagoru koji je igrao ulogu njegovog muža, a zatim naredio kastriranje mladog oslobođenika Spora, oženio i njega te mu dodijelio ulogu supruge. Kroničari navode da je Spor nevjerojatno nalikovao Popeji, pa ga je čak oslovljavao njenim imenom.
Neron je umro 68. nakon što su ga gotovo svi napustili, imao je 31 godinu. Senat je imao namjeru ostaviti ga na životu zbog nade da bi se Julijevsko – Kaludijevska dinastija možda ipak mogla održati, ali on ih je pretekao. Život mu je oduzeo jedan od oslobođenika po Neronovoj naredbi, a Spor mu je, uz nekolicinu bliskih oslobođenika, također po njegovoj naredbi prije toga iskopao grob i otpratio ga u smrt.
NASLJEDNE I DRUGE BOLESTI KAO MOGUĆE OBJAŠNJENJE
Gaj Julije Cezar – patio je od snažnih glavobolja i imao više epileptičnih napada za života
August – česte depresivne epizode, glavobolja s povraćanjem (vjerojatno migrena), disgrafija, disleksija, poremećaj spavanja, groznice s intenzivnim znojenjem, bolovi u cijelom tijelu, delirij, mogući encefalitis, sepsa ili malarija, šepanje zbog slabosti lijevog kuka, nefunkcionalan kažiprst desne ruke.
Tiberije – alkoholizam, depresija, vjerojatno sifilis, poremećaj govora, kasnije halucinacije i demencija.
Klaudije – šepanje, trzanje tijela, tikovi lica. Njegov i Mesalinin sin Britanik je bolovao od epilepsije.
Neron – neugodan miris tijela, promjene na koži, neurosifilis, alkoholizam, nemogućnost zadržavanja stolice, inkontinencija.
AGRIPINA MLAĐA
Sve što znamo o Agripini Mlađoj potječe iz pera triju kroničara nesklonih Julijevsko-Klaudijevskoj dinastiji i to od pedeset do dvjestopedeset godina nakon njezine smrti. Problem je i otvorena mizoginija tj. ženomrstvo i stav da je ženina uloga biti samozatajna, a jedini zadatak služiti suprugu i biti mu ukras. Agripina nije bila takva; bila je hrabra, prodorna i snažna, kao što je i morala biti kako bi sačuvala glavu, osobito nakon što je svjedočila ubojstvu majke, braće, a možda i sestara. Njena je pozicija bila iznimno zahtjevna: bila je praunuka, sestra, supruga i majka nekog od careva. Točnije, bila je praunuka cara Augusta, Kaligulina sestra, Klaudijeva žena i Neronova majka, uz napomenu da je imala i ulogu carice jer je Neron bio premlad kad je postao car, a do tada u povijesti Carstva takvo što nije zabilježeno. Već popis zdravstvenih tegoba tih careva dovoljno govori o tome čime je bila okružena.
Agripinini roditelji
Agripina s braćom i sestrama
Tiberije ju je udao za njenog prvog rođaka, Gneja Domicija Ahenobarba, kad je imala samo trinaest godina, a on je od nje bio stariji tridesetdvije godine što znači da je imao četrdesetpet. Istovremeno je Tiberije iz Rima protjerao, a zatim i ubio, njenu majku i dva starija brata, Nerona (Neron Julije Cezar Germanik) i Druza. Preostao joj je samo Kaligula kojeg je odgajao Tiberije zajedno s Gemelijem, a znamo kakav je to odgoj bio. Treba uzeti u obzir da su vrijeme i nepouzdani izvori neke podatke iskrivili, dodali ili ih izostavili. Kako god, u braku s Gnejom rodio se budući car Neron. Nakon suprugove smrti, 41. godine, udala se za konzula Gaja Crispa Pasija (Gaius Sallustius Crispus Passienus) s kojim je, navodno, imala kćer Domitiu Lepidu, ali o njoj gotovo da i nema podataka i ne treba je zamijeniti sa Domitiom Lepidom Starijom i Domitiom Lepidom Mlađom. Također se kao Agripinin partner (ne suprug) spominje i Marcus Lepidus, muž njene mlađe sestre Druzile. Konačno, 49. godine, dvije godine nakon smrti Gaja Crispa Pasija, Agripina se udaje za svog strica, cara Klaudija. .
Važan trenutak, kad su u pitanju žene, je Kaligulin dolazak na vlast kad on ulaže osobite napore da nadoknadi sestrama sve loše što je učinio Tiberije. Agripini, Druzili i Livili daje prava Vestalki što znači da ih praktički proglašava svećenicama Veste, rimske boginje ognjišta, a njihova imena time bivaju uključena u državnu molitvu i zakletvu konzula koja je od tada glasila: Neću držati sebe ni svoju djecu dražima od cara Gaja i njegovih sestara. Napokon, Kaligula likove sestara stavlja i na revers carskog novca prvi je to zabilježen slučaj u Carstvu. Kroničari budućih oponenata tu će Kaligulinu gestu protumačiti kao znak incesta, a za što dokazi uopće ne postoje.
Nažalost, kako je Kaligulina psihička bolest jačala, tako je kopnila ljubav spram sestara. Druzila je umrla ranije, možda od Tiberijeve ruke*, a Livila i Agripina su protjerane iz Rima. Kaligula je bio uvjeren da kuju urotu protiv njega. Agripina je tako odvojena od četverogodišnjeg djeteta i muža, ona sama tada je imala dvadesetšest godina. Pet godina kasnije, nakon Kaliguline smrti i proglašenja Klaudija za cara, Agripina se vraća u Rim i biva udana za Gaja Crispa Pasija. Nekoliko godina kasnije, baš kad je Agripina postala njegovom primarnom nasljednicom, on umire. Rim suosjeća s njom no povjesničari će kasnije tu smrt protumačiti kao ubojstvo i pripisati ga njoj. Raspadom Klaudijeva braka s Mesalinom i njenom smrću, stvorila se mogućnost da se Agripina i car ujedine u političkom braku s ciljem očuvanja Julijevsko-Klaudijevske dinastije. Bilo je nekih natezanja sa Senatom zbog toga što joj je Klaudije bio stric, ali zakon o incestu je po hitnom postupku izmijenjen i kao takav ostaje na snazi narednih tristo godina. Klaudije i Agripina nisu imali djece, upitno je je li taj brak uopće bio konzumiran, ali Klaudije usvaja Nerona i otvara mu put k carskom prijestolju.
*Neki izvori tvrde da ju je Tiberije dao ubiti, ali po dostupnim podacima Druzila je živjela barem nekoliko mjeseci nakon Tiberijeve smrti
Iako su povijesničari pokušali demonizirati Agripinu te su isticali njenu moć nad Klaudijem, činjenice govore drugačije. Naime, u osam godina carevanja prije braka s njom pogubio je tridesetpet senatora i gotovo tristo konjanika, a u narednih pet godina broj ubojstava bio je praktički zanemariv, a odnosi sa Senatom i Pretorijanskom gardom postaju gotovo idilični. Ako ništa drugo, barem ova nepobitna činjenica svjedoči o karakteru Agripine Mlađe. Važno je reći i da je Klaudije davao prednost Neronu kao nasljedniku nasuprot sinu Britaniku iz braka s Mesalinom zato što je Neron bio četiri godine stariji i zato što je postojao rizik da Senat neće lako prihvatiti potomka Mesaline za cara. Upitan je uzrok Klaudijeve smrti, a čak je ni povjesničari onog vremena ne pripisuju olako Agripini, ali jedan detalj jeste sumnjiv. Naime, nakon smrti cara uobičajeno je da se njegova oporuka čita javno, ali Agripina to nije dozvolila. Bi li bilo drugačije, osobito za Britanika, a posredno i za Agripinu i Nerona, da je to ipak učinjeno? Ne znamo, ali lako je moguće da je Klaudije Carstvo oporučno u ruke ipak dao Britaniku.
Carstvom je u početku vladala Agripina uz spomenute savjetnike i Neronovu suprugu Oktaviju, a on se nije protivio, bilo mu je važnije da se nesmetano bavi umjetnošću, ali njihova je ljubav pukla kad se Neron zaljubio u bivšeg grčkog roba i sasvim zanemario ionako katastrofalan brak sa sestričnom Oktavijom. Sukob sa sinom, koji je redom počeo zamjenjivati njezine ljude, natjerao je Agripinu da zaprijeti kako će podržati Britanika. Dvojna vladavina nje i njenog cara tinejdžera više se nije činila tako dobrom zamisli. Očekivano, nedugo nakon njene prijetnje Britanik je iznenada umro. Agripina je premrla od straha. Bila je to prva naznaka Neronova ludila, a potvrdilo ga je izgnanstvo Agripine na selo i oduzimanje svih privilegija u kojima je uživala kao majka cara. Odnos im se nekako održavao dok Neron nije izgubio glavu za Popejom Sabinom, udatom ženom osam godina starijom od njega s kojom je varao Oktaviju (i grčkog roba, ukoliko je ostao na životu) kojoj je Agripina i dalje bila sklona. Kasniji kroničari navode da je Agripina bila toliko očajna da je sama pokušala zavesti sina, pa u tome i uspjela, ali i u ovom slučaju se treba poslužiti zdravim razumom i posumnjati. Naime, Neron je ubrzo odlučio ubiti je, a kroničari će opet za to optužiti ženu, Popeju Sabinu, kao da je Neron sam bio nesposoban za takvo što.
Bijesni je Neron pokazao zavidnu ustrajnost u namjeri da se riješi Agripine, a ona zavidnu ustrajnost u namjeri da preživi. Kako je Pretorijanska garda bila na njezinoj strani, a znajući s kakvim neprijateljem imaju posla, čuvali su je s najvećim mogućim oprezom i osujetili brojne Neronove pokušaje ubojstva. Najprije ju je pokušao otrovati, ali Agripina je, s razlogom, imala uza se veliku količinu protuotrova. Sljedeći je plan bio da je poklopi strop nad krevetom no njezini su radnici odmah uočili anomaliju i popravili pokvareno. Treći ju je put pokušao utopiti sklopivim čamcem koji se trebao iznenada zaklopiti usred plovidbe. Plan je uspio utoliko što je ubio nekoliko ljudi iz pratnje, a Agripina se spasila otplivavši do obale. Neron je u očaju objavio da ona njega pokušava ubiti, unajmio je poslušnike i poslao ih k njoj. Kad je shvatila što se događa, pokazujući na svoju maternicu iz koje se Neron i rodio, viknula je: “Udari ovdje!” I udarili su.
Neron i Agripina
Neron je Senatu napisao da je njegova majka unajmila slobodnjaka da ga pokuša ubiti, ali se ubila kad to nije uspjelo. Nitko mu uistinu nije vjerovao, ali ga je Pretorijanska garda pustila da živi. Agripina je kremirana onog dana kad je umrla i nije joj održan javni sprovod. Servilni Senat zahvalio je bogovima što ih je oslobodio žene vladarice. Ipak, smrt Agripine obilježila je kraj prosperitenog razdoblja, jer je ona čak i u izgnanstvu uspijevala držati uzde i brinuti o Rimu. Carstvo je narednih devet godina propadalo u krvi Neronovog ludila i kukavičluku zbog kojega se sam čak nije uspio ni ubiti već je to za njega obavio netko drugi.
ŠTO JE ONO REKAO GOSPODIN AHENOBARB?
Vratila bih se sad onoj izreci Neronova oca s početka ovog teksta, a glasila je: “Sve rođeno od mene i Agripine može biti samo odbojno i opasno za ljude”. Uistinu? Agripina je imala dvadesetdvije godine kad je rodila Nerona, njen je suprug tada imao već pedesetčetiri. Što je to Agripina već mogla učiniti, a da čak ni oni kroničari nisu spomenuli, da je zaslužila takvu izjavu? Naravno, izvor koji je to naveo, valjda vođen strašću da je čim više ocrni, kasnije je to opovrgnuo. Jer svaka laž poduprijeta drugom laži ima veću težinu i bliža je tzv. općeprihvaćenoj istini. Pripremajući ovaj tekst čitala sam i knjigu Klasični svijet – Epska povijest Grčke i Rima, Robina Lanea Foxa. Budući da je njegovo obrazovanje respektabilno, imala sam povjerenja sve dok nije ustvrdio kako je Neron rođen carskim rezom, što je nemoguće. Povijest medicine odbacuje teoriju da je carski rez nazvan po Cezaru iz prostog razloga što prije 14. stoljeća nema nijednog zabilježenog slučaja da je majka takvu operaciju preživjela, a i taj praški slučaj iz 1337. nije dovoljno dobro dokumentiran da bi se to moglo sa sigurnošću tvrditi. Znamo da su i majka Julija Cezara i Agripina preživjele porode, a to znači da carskog reza nije bilo, gospodine Fox. Prvi zasigurno uspješan slučaj zabilježen je 1585., a tek u 19. stoljeću carski rez postaje više-manje uobičajena praksa kada je to nužno. Trebam li naglasiti da gospodin Fox izreku Neronova oca navodi kao istinitu? Lijep je to primjer kako nastaje popularna povijest i kako se prodaju milijuni primjeraka laži zahvaljujući površnosti nekih autora unatoč obrazovanju i titulama.
Usput, povjesničari medicine smatraju da je zahvat dobio naziv po latinskoj riječi caedere što znači odstraniti rezanjem, odrezati, ali time se ovdje više neću baviti iako mi se tema čini zanimljivom.
Mary Naples u tekstu “Zločini” Agripine Mlađe
Zvali su je podlom kad je bila snažna. Nazvali su je prkosnom kad je bila žilava. Bila je vođa, ali zvali su je spletkaricom. Bila je diplomat, ali zvali su je kurvom. Istina je nešto što o Agripini zapravo nikada nećemo saznati. Ono što znamo je da muškarci koji su pisali o njoj nisu mogli biti nepristrani prema snažnim ženama; činjenica je to koja osporava svaku optužbu protiv nje. Jedno je sigurno, u svijetu u kojem su žene bile nebitne, Agripina je bila glavna, a Carstvo je zbog nje savršeno funkcioniralo. Da je u starom Rimu postojala ravnopravnost spolova, ne samo da bi bila obožavana, već bi njoj u čast imenovali jedan mjesec u godini.
KAKVE VEZE AGRIPINA MLAĐA IMA S PULOM?
Nikakve ili skoro nikakve. Za njezina života Pula je kao grad bila u povojima, a ono što nazivamo Agripininom kućom zove se tako jer je na tom mjestu pronađena njezina bista uz mramorni torzo nekog cara, vjerojatno Klaudija. Agripinina kuća bila je taberna ili dućan, trgovina otvorena prednjim dijelom prema glavnoj ulici/forumu koja je, opet vjerojatno, za vrijeme Klaudija pretvorena u mjesto carskog kulta – sacellum ili svetište. (Pula je kao rimska kolonija osnovana 45. ili 46. godine, a Klaudije je carevao od 41. do 54. godine). Riječ je o natkrivenom ili nenatkrivenom prostoru, svojevrsnoj niši u zidu koja može biti polukružna ili pravokutna. Uobičajeno ima stalak za bistu ili skulpturu onoga kome je posvećena, a pristup joj je slobodan. Prostor je često ukrašen freskama i mozaikom.
Primjer sacelluma u Herculaneumu u napuljskom zaljevu (Ermal Travel Guide)
Agripinina kuća ne svjedoči samo o rimskom razdoblju, nalazište je to koje obuhvaća period još od VI. stoljeća p.n.e. što je vidljivo po nalazima Venetske kulture, a tu je pronađena i uvezena etruščanska i grčka keramika iz III. stoljeća p.n.e. Nalazište se prostire na 550 m2, dio je otvoren, a dio u prostorima banke okrenute Ulici Sergijevaca.
Nalazište u Ulici Sergijevaca 1, zima 1987/88.Tlocrt nalazištaNalazište na otvorenom, nakon izgradnje zgrade
Mramorna glava Agripine Mlađe pronađena je u prostoriji čiji su zidovi i pod bili ukrašeni mozaikom dok je u neposrednoj blizini pronađen i carski torzo (u dva dijela) kao i kameni blok ukrašen reljefom Meduze.
Mramorna glava Agripine Mlađe pronađena u Puli
Carski torzo s pulskog nalazišta (lijevo) gotovo je identično odjeven kao Neron na portretu njega i Agripine (gore)
KAKO ZNAMO DA MRAMORNA GLAVA PREDSTAVLJA BAŠ AGRIPINU MLAĐU?
Ne znamo. Agripini se pripisuje mnogo skulptura i portreta koji međusobno i ne nalikuju previše. Za primjer, pišući ovaj članak bio mi je problem pronaći portrete Popeje Sabine i Oktavije zbog nevjerojatne međusobne sličnosti, a pored njih se često nalazi upitnik zbog nemoguće identifikacije. Na većini portreta Agripina Mlađa je prikazana s frizurom gdje se kovčice spajaju na razdjeljku što kod naše Agripine nije slučaj, frizura više nalikuje onoj Agripine Starije, majke Agripine Mlađe. Ipak, okrugle kovrčice spadaju u razdoblje koje više odgovara Agripini Mlađoj, a i sama na ponekom portretu ima malo zaravnanje na razdjeljku. Najveći problem u usporedbi pulske i ostalih Agripina, Mlađih ili Starijih, je svod obrva koji je kod potonjih znatno niži pa oči djeluju dublje usađene. Sve ostalo može biti podložno dobi portretiranih. Naravno, ovo je procjena amaterke koja ne zna baš ništa o stručnom načinu prepoznavanja antičkih portreta. Kao malu enigmatsku igru ostavljam vam ovdje i nekoliko portreta Agripine Starije, mlađe i starije životne dobi, a odmah ispod i Agripinu Mlađu. Napominjem da izvori tvrde kako se radi upravo o njima iako se nekad čini da to baš i nije tako.
U našoj Puli postoji Agripinina kuća i vrijedna glava žene pronađena na tom mjestu. Voljela bih kad bi struka u nekom trenutku pronašla dokaze tko je točno mramorna stanovnica Pule. Sve to ne umanjuje vrijednost pričanja priče o ženi koja je uspjela preživjeti nevjerojatna iskušenja, a možda ju je tek jedna jedina smicalica stajala glave.
Izvori: Istrapedia; femminaclassica.com; Laura Lee, History of Royal Woman; Arheološki muzej Istre; Teatro Real; en.wikipedia.org; news-medical.net; Your Dictionary – Biography; Watch Tower – online library; Dolores Matika, diplomski rad: Religije u doba principata, Sveučilište Juraj Dobrila, Pula; Arheološki muzej Istambul; Christie’s.
Agripina je nadahnula i Georga Friedricha Händela (1685 – 1759) koji je skladao operu po njenom životu, odnosno epizodi navodnog spletkarenja protiv Britanika, a u korist Nerona. Fotografija ilustrira najavu premijere 18. svibnja 2019. u madridskom Teatru Real.
Thomas Allason (1790 – 1852) prvi je put posjetio Pulu 1814. na putu za Grčku pa se 1816. vratio, jer su ga osobito zainteresirali pulski antički spomenici. U međuvremenu je proučio radove svojih prethodnika Jacoba Spona, Jamesa Stuarta, Nicholasa Revetta, Georgea Whelera i Roberta Adama te je tako stekao uvid u građu o Puli u rasponu od gotovo dvjesto godina. Bio je geometar, arhitekt i pejsažni arhitekt, rođen je u Londonu gdje je i studirao arhitekturu te bio uspješan i cijenjen.
„Jedan od najupečatljivijih i najljepših spomenika antike“, tako Allason piše o amfiteatru
Alleyne Francis, ulje na platnu, Thomas Allason kao dijete
Thomas George Dickson Allason (1827 – 1868), sin Thomasa Allasona, bio je također arhitekt iako ne tako uspješan kao otac. Drugi sin, Alfred, biti će djed konzervativnog političara Jamesa Allasona.
Fotograf: Camille Silvy (1834-1910), francuski aristokrat i fotograf, doselio u London 1859. gdje osniva studio. Postaje fotograf kraljevske obitelji i britanske aristokracije.
Fotografija Thomasa Georga Dicksona je snimljena 1861. godine.
U nekrologu arhitektonskog magazina The Builder od 9. travnja 1852., navodi se da je Allason bio bolestan tek nekoliko sati prije smrti, ali doznajemo i da je živio u Londonu na trgu Connaught i posjedovao vikendicu Augusta Lodge, danas Villa Augusta, u Ramsgateu, Kent. Iz pisma kolekcionaru umjetnina Jamesu Hughesu Anderdonu, 20. ožujka 1847., saznajemo da je Allason uvijek boravio u Londonu dok je u Ramsgate odlazila samo njegova obitelj.
Connaught Square u Londonu je arhitektonski osmislio sam Allason i to se smatra jednim od njegovih najznačajnijih djela. Danas ovdje stanuje Tony Blair.
U Londonu mu je 1819. objavljena monografija „Picturesque Views of the Antiquities of Pola in Istria“ koju posvećuje londonskom Društvu diletanata (društvo visokoškolovanih plemića koji financiraju i potiču proučavanje i istraživanje antičkih spomenika i kulture). Prvi dio monografije opisuje Pulu i sadrži deset lijepih litografija, a drugi dio, nazvan „Remarks on the Ancient and Modern History of Istria and Dalmatia“, opisuje povijest Istre i Dalmacije.
Knjigu možete prolistati na stranici Internet Archive – archive.org
Za dvojna vrata Allason piše da su ih pronašli sasvim slučajno, jer su prethodno bila sakrivena, tek jedan mali dio koji je izvirivao iz okolnih ruševina i zemlje ohrabrio ih je na daljnje iskapanje koje je urodilo rekonstrukcijom i priloženim crtežom.
„Jedan od najupečatljivijih i najljepših spomenika Antike“, tako piše o amfiteatru. Dalje piše da je izgrađen od odličnog istarskog kamena koji se svojom kvalitetom može mjeriti s najboljim mramorom, a sličnim se atributima koristi i kad govori o slavoluku Sergijevaca.
Allason je oduševljen Pulom te opisuje bezbrojne komade rimskog kamenja razbacanog po čitavom gradu, govori i o velikom rimskom kazalištu za koje kaže da više ne postoji, ali da je jasno vidljivo gdje se nalazilo. Istovremeno napominje da grad ima svega 700 stanovnika, da sve odiše bijedom i siromaštvom i da se stanovnici mahom bave ribolovom. Allason prepričava i legendu o Argonautima i osnutku grada. Također ističe veliki potencijal grada, luke i gradskog zaleđa pod uvjetom da se zemlja dobro drenira i očisti zrak. I konačno, smatra izazovom istražiti kako je od evidentno veličanstvenog rimskog grada Pula postala takva kakvom su je zatekli.
Ubrzo nakon Allasonovog napuštanja Pule, austrijska uprava započinje raščišćavanje i izgradnju grada.
Putnicima prošlih stoljeća Pula je često bila usputna stanica. Nakon ukrcaja ili za boravka u Veneciji ili Trstu pristali bi tu ili bi pak otišli na izlet Istrom, bez ikakvih očekivanja, i iznenadili se. Jedan od takvih putnika bio je Richard Colt Hoare, pripadnik engleskog plemstva, potomak osnivača prve britanske banke (koja do danas traje kroz već jedanaest generacija), ali Hoare je, prije svega bio antikvar, arheolog i slikar.
Rođen je 1758. predodređen da se u nekom trenutku zaposli u obiteljskoj banci što je i učinio, no njegov je djed imao drugačije planove. Obitelj je u vlasništvu imala imanje Stourhead koje se prostiralo na tisuću hektara, a o njegovoj povijesnoj vrijednosti svjedoči i to što je od 1946. pod posebnom skrbi države – National Trust for Places of Historic Interest or Natural Beauty. Djed je, kako bi bio siguran da će imanje biti očuvano u slučaju propasti banke, od Richarda zahtijevao da se odrekne posla te na njega prepisao imanje, a to mu je omogućilo da se posveti studiju arhelogije i putovanju. Hoare se 1783. vjenčao s Hester Lyttelton s kojom je imao jednog sina, a drugi je, zajedno s majkom, umro pri porodu 1785. Iste godine Hoare je napustio posao bankara te za utjehu, zbog Hesterine smrti, kreće na svoje prvo veliko putovanje u Francusku, Italiju i Švicarsku.
Richard Colt Hoare na slici Princea Hoarea , 1783.; Hester Lyttelton (1762 – 1785), supruga, na slici Samuela Woodfordea, 1783.; Richard Colt Hoare i sin Henry (1784 – 1836) na slici Samuela Woodfordea, 1795-6.
Mnogo godina kasnije, 1815. biti će objavljen priručnik o putovanju Italijom u kojem će tek u jednoj bilješci spomenuti Pulu:
From Trieste I made a very interesting excursion along the coast, as far as Pola in Istria, sleeping on shore every night, and was highly remunerated by a sight of the magnificent amphitheatre, temples, &c, which that city still possesses.
Iz Trsta sam otišao na vrlo zanimljiv izlet duž obale, sve do Pule, u Istri, spavajući na obali svake noći, i bio sam izuzetno nagrađen vidjevši veličanstveni amfiteatar, hramove i slično, što taj grad još uvijek posjeduje.
U Puli se sigurno zadržao kratko, ali dovoljno da napravi skice od kojih će kasnije nastati dva akvarela i jedan crtež (graphite, pen and brown ink, and brown wash on medium, slightly textured, cream laid paper) datiran na 1788. godinu Skice su nastale 1788., ali je tek 1817. objavljena mapa Views in Saxony, France, Spain, Reba, Italy, Sicily…. koja ih je sadržavala. Hoareove crteže je naknadno obojao John Warwick Smith (1749–1831), britanski akvarelist, koator navedene mape. Svega dvije stranice teksta su posvećene Italiji, a od toga gotovo čitava jedna Puli. Hoare uglavnom ponavlja gore navedenu bilješku i dodaje nekoliko rečenica koje opisuju njegovo oduševljenje Arenom i datiranje Arene i Augustova hrama. Rukopis mi nije dovoljno jasan da bih ga precizno prevela pa vam ga ostavljam ovdje za zabavu, čitanje i prevođenje:
Tri pulska prizora su osobito zanimljiva jer nam daju novi ugao gledanja na Arenu i četvrt svetog Teodora, kao i…
… Augustov hram i Komunalnu palaču, jer možemo pretpostaviti da je slikar sjedio podno Franjevačkog samostana i imao nesmetan pogled prema Forumu.
Richard Colt Hoare je život posvetio umjetnosti i putovanjima; bio je i kolekcionar biljaka, volio je pelargonije i rododendrone. Umro je 1838. u svom domu, u Stourheadu. U Crkvi svetog Petra se nalazi njegov mauzolej, a spomenik mu je postavljen u katedrali u Salisburyju.
Crkva svetog Petra u Stourtonu (Stourhead) gdje je pokopan Richard Colt Hoare; imanje StourheadStourhead: knjižnica, hram Apolonu, glavna zgrada
Salisbury, spomenik R.C.Hoareu u katedrali
I još: prva zabilježena iskapanja na Stonehengeu su obavili William Cunnington i Richard Colt Hoare 1798. godine, a zatim i 1810. Za neke od položenih stijena otkrili su da su svojedobno bile uspravne, a Hoare je identificirao brojna druga nalazišta na tom području, klasificirao svoja otkrića te ih od 1810. do 1821. objavio u pet dijelova pod nazivom The Ancient History of Wiltshire.
Riječ-dvije o sinu: Henry (1784 – 1836) , jedini Richardov sin, bio je pleasure-seeker ili, rekli bismo, niškoristi. Bavio se kriketom i bio relativno uspješan u tome. Oženio se 1808., ubrzo doživio slom živaca te se, uz očevu pomoć, razveo 1811. On i supruga Charlotte imali su kćer Annu. Umro je 1836., dvije godine prije svog oca. Pokopan je također u Crkvi svetog Petra u Stourheadu.
Izvori:
Yale Center for British Art; Internet Archive; National Trust Collections; Silent Earth – blog; en-wikipedia
Eduard Ludwig Julius Theodor Weyde rođen je 1822. u Berlinu, a umro 27. veljače 1860. u Stettinu (Poljska). Studirao je na berlinskoj akademiji i diplomirao kod skulptora Alberta Wolffa između 1843. i 1847., a zatim i u Antwerpenu pod vodstvom Vennemanna, te kasnije u Parizu kod Horacea Verneta i Paula Delarochea. Nema mnogo informacija o njegovom privatnom životu, ali sam pronašla da je 6. siječnja 1849. oženio Annu, a tu sretnu vijest objavljuju njeni roditelji Raquelle i Wenzel. Također je poznato da je i njegov otac, Theodor Weyde, bio slikar. U strahu od revolucije Julius nakratko odlazi iz Pariza u Berlin, pa zatim 1854. preko Salzburga u Pulu, gdje i živi neko vrijeme. Bio je cijenjen slikar koji je bilježio svakodnevni život običnih ljudi. Zajedno s manje poznatim njemačkim slikarom i grafičarom Augustom Haunom, 1859. objavljuje knjigu Rimski spomenici Pule.
Posebno je zanimljiva slika djevojke u istarskoj nošnji, koja sjedi među stupovima Augustova hrama – An Eastern Beauty (Ljepotica s Istoka). Slika nije skupocjena i vjerujem da bi bilo moguće otkupiti je kad bi neka od gradskih ustanova za to pokazala zanimanje.
Budući da Weyde nije uvijek označavao o kojoj je lokaciji riječ, a u Puli je proveo oko godinu dana, uvijek postoji mogućnost pronalaska još neke do sada neotkrivene slike Pule. Tako sam pronašla i sliku pod nazivom Susret pred zidom vrta i stupom hrama na kojoj je i prikazana djevojka sa slike An Eastern Beauty kako putnicima, moguće Vodnjancima, pokazuje pravac.
Susret pred zidom vrta i stupom hrama
An Eastern Beauty (Ljepotica s Istoka), ponegdje se navodi i naziv Maid tj. Djevojka (možda Sluškinja)
Izvori:
Königlich privilegirte Berlinische Zeitung von Staats- und gelehrten Sachen
Pronaći tri tisuće godina povijesti na jednom mjestu rijetka je sreća, a tu je sreću Pula imala. U starogradskoj četvrti Sveti Teodor, u Kandlerovoj ulici uz samu Gradsku knjižnicu, arheolozi su pronašli vrijedne i iznimno rijetke histarske nalaze, uključujući i tridesetjednu fibulu, zatim konačnu potvrdu točne pozicije Herkulova hrama, rimsko kupalište, uljaru, luksuznu vilu, freske i mozaike, ostatke benediktinskog samostana i crkve svetog Teodora s pedestjednom svetačkom medaljicom, a unutar te crkve ostatke još jedne crkve iz 6. stoljeća, i najveće svjetsko nalazište amfora. Zbog nezainteresiranosti privatnog investitora, radi čijih je radova nalazište i otvoreno, grad je preuzeo brigu o njemu i ničega se pametnijeg nije mogao sjetiti nego da svo to blago zatrpa. Srećom, tek nakon što su arheolozi izvadili što se izvaditi dalo.
Položaj nalazišta na planu rimske Pule
Histri, 1. do 11. stoljeće p.n.e.
Fibule, 1. do 5. stoljeće p.n.e., Pula, četvrt Sveti Teodor, Kandlerova
Fibule, kopče ili spone, služile su za pričvršćivanje dijelova tkanina na odjevnom predmetu, a zamijenili su ih dugmad i zapinjače (ziherice, sigurnosne igle). One su i preteča broševa čija je funkcija uglavnom ukrasna. Dvadesettri fibule pronađene na nalazištu u Kandlerovoj datiraju od 6. stoljeća prije naše ere do polovine 1. stoljeća p.n.e. te pripadaju raznim tipovima rasprostranjenim diljem Europe. Osim fibula iz histarskog su razdoblja pronađeni i suhozidni temelji objekata, mnoga ognjišta i stope za postavljanje greda koje su nosile krovnu konstrukciju. Zanimljivo je i veliko ognjište obloženo škrilama koje potječe iz 4. stoljeća p.n.e., a stoljeće kasnije je zatrpano da bi na njegovom mjestu bio izgrađen pravokutni objekt s kamenim opločenjem i ispustom za vodu koji je napušten i srušen oko 41. godine p.n.e. zbog požara za vrijeme rimskih građanskih ratova. Neposredno nakon toga na istom je mjestu izgrađen Herkulov hram za čiju se terasu koristio iskopani materijal iz više slojeva u kojem su najzad i pronađene neke od spomenutih fibula, ali i gruba kuhinjska keramika, stolna keramika, keramika s crvenim i crnim premazom, pršljenovi, amfore, staklo, željezo, tegule, cigle, crepovi, kosti i školjke. Ostale su fibule, uz veću količinu kuhinjske keramike, pronađene u sloju ispod koji datira iz histarskog razdoblja. Ukupni histarski nalazi upućuju na kontinuitet života na tom prostoru od 11. stoljeća p.n.e. do 1. stoljeća p.n.e.
Najstarija pronađena fibula je tipa sanguisuga ili pijavica, dijelom oštećena u požaru. Zbog bolje vizualizacije originalnog izgleda postavila sam fotografiju fibule istog tipa iz bliskog razdoblja, koja se čuva u arheološkom muzeju u Jerusalemu.
Pulska fibula. 6. st. p.n.e.; fibula iz Israel Museuma 7. st. p.n.e.
Rimska Pula
Najznačajniji pojedinačni pokretni nalaz iz rimskog doba je reljef toljage, simbol Herkula, koji jasno ukazuje da su pronađeni ostaci upravo Herkulova hrama, zaštitnika rimske Pule. Također su pronađene i uljanice, tanjuri, crna terra sigillata (glazirana i ukrašena posuda), ulomak Aco pehara (bogato ukrašena keramička čaša), brojni nalazi kuhinjske keramike, nekoliko brončanih novčića, nešto staklenih perli… i amfore.
Reljef toljage, simbola Herkula; blok dimenzija 52 x 48 x 38 cmReljef toljage na Herkulovim vratima
Čitavom površinom nalazišta prostiru se rimske građevine od 45/46. godine p.n.e kad je Pula osnovana, do 5. stoljeća kada su srušene nakon požara. Jugoistočno su ostaci hrama, zapadni dio nalazišta zauzimaju ostaci dijela raskošne gradske stambene kuće koja je imala vlastitu kupaonicu, saunu i svetište, a oko središnjeg dvorišta se nalazilo više različitih, također bogato ukrašnih prostorija.
Sloj rimskog razdoblja s položajem hrama, mozaik, amfore i svetište u vili
Sloj rimskog nalazišta: Herkulova toljaga, podni mozaik u vili, zidna dekoracija, ulomak freskePod rimske vile, freske i mozaici
Istočno od kuće su pronađeni ostaci javnih termi, a u sloju iznad termalnog i hramskog dijela amfore koje su nakon svoje primarne funkcije služile kao drenažni i nivelacijski materijal. Amfore tipa Lambogia 2, njih više od dvije tisuće, pronađene su unutar dvorišta hrama, na hramskoj terasi i u okolnim prostorima. Nešto više od 1700 amfora je pohranjeno u utvrdi Fort Bourguignon, a preostale za koje nije bilo vremena istražiti ih, su iznova zatrpane na nalazištu.
Najveće nalazište amfora na svijetu
Benediktinski samostan i crkva svetog Teodora, prije i poslije
Od 5. do 7. stoljeća, u razdoblju kasne antike, na današnjem je nalazištu djelovala uljara dok je istovremeno u neposrednoj blizini izgrađena ranokršćanska crkva čiji su brojni ostaci pronađeni u zagrljaju kasnije izgrađene crkve svetog Teodora. U to je vrijeme već postojao samostan pulskih benediktinki koje su prethodno boravište izvan gradskih zidina 1356. zamijenile nepoznatim unutar gradskih zidina, a zatim 1458. godine prelaze u prostor uz upravo sagrađenu crkvu svetog Teodora. Taj se kasnogotički sakralni kompleks sastojao od crkve, zvonika i zgrade samostana s otvorenim dvorištem. Samostan je sasvim ugašen oko 1790. godine, a 1873. čitav je kompeks dijelom srušen, a dijelom zatrpan prilikom izgradnje austrougarske mornaričke vojarne. U vrijeme vladavine Italije, između dva svjetska rata, u dvorištu je sagrađena skladišna zgrada tvornice duhana, koja je 2002. godine izgorjela u požaru. Izvan crkve je tijekom nedavnih istraživanja pronađeno groblje, a u samoj crkvi jedanaest grobnih kripti, u kojima su bile pohranjene spomenute svetačke medaljice.
Primjeri svetačkih medaljicaSamostan i crkva – karta Antoine de Ville, isječak Julius WeydeNalazište kroz vrijeme
Arhitekt Aleksandar Ćelović sa zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta, 2015. godine čitav kompleks nalazišta uzima kao temu diplomskog rada u kojem razrađuje ideju njegove prezentacije te je definira kao arheološki park. Društvo arhitekata Istre javno je predstavilo taj projekt, a ove je godine trebala biti realizirana privremena arhitektonsko – umjetnička intervencija u sklopu projekta Otvoreni grad – intervencije u javnom prostoru Pule. Ista se neće dogoditi, jer su gradske vlasti čitavo nalazište odlučile naprosto zatrpati.
26. travnja u 12 sati je održan posljednji ispraćaj nalazišta, te je to bila i zadnja prilika da ga svi oni koji to žele i pogledaju. Počivalo u miru do neke sretnije i pametnije vlasti koja će znati prepoznati vrijednost koju je ova vlast imala na raspolaganju, a nije učinila ništa.
Izvori:
ami-pula.hr
dai-sai.hr – Društvo arhitekata Istre
regionalexpress.hr
Katalog izložbe Rađanje grada, Alka Starac, AMI Pula,
Histria archaeologica, vol. 38-39, prosinac 2009.; Nalazi rimskog svetišta u četvrti sv. Teodora u Puli, arheološka istraživanja 2008., Alka Starac; AMI Pula, 2011.
Histria archaeologica, vol. 42, 2012; Željeznodobne fibule s nalazišta Četvrt Sv. Teodora u Puli, Lara Orlić ; Arheološki muzej Istre, Pula, Hrvatska
imj.org – Israel museum, Jerusalem
uflib.ufl.edu – digital libraries George A. Smathers
August Anton Tischbein (1805 -1867), dio vedute Pule iz 1842. s lijepo vidljivom četvrti svetog Teodora
Florealni motivi kojima je bogato ukrašena vila Rodinis
Nova vila obitelji ljekarnika Antonija Rodinisa dovršena je 1913. godine i zasigurno je bila posebno lijep ukras Uspona na Kaštel (Clivo Castello). Projektirao ju je Enrico Polla koji je već ostavio značajan trag na urbanoj slici Pule osmislivši kuću Fabro, kuću Perini, vilu braće Nauta na Verudi, a nadzirao je i izgradnju Villa Muenz. Obitelj Rodinis je do 1913. živjela u Via della Specola u vili koja je također poznata kao vila Rodinis, ali ipak najviše po tome što je u njoj dugi niz godina djelovao poznati pulski fotograf Erminio Zamboni u atelieru Olympia unajmljenom od Rodinisa. Katkad se u tisku spominje vila Olimpia iako nemam pouzdan podatak da se tako i zvala.
Vila Rodinis izgrađena je u tzv. liberty stilu, odnosno talijanskoj inačici secesije koju karakteriziraju florealni motivi i suvremeni unutarnji raspored prostorija. Smještena u parku s egzotičnim biljkama kojeg je krasila i fontana s ribicima, sastojala se od više stambenih jedinica namijenjenih iznajmljivanju pa tako 23. travnja, odmah po izgradnji, Rodinisi oglašavaju čak četiri stana za najam: stan s pet soba, stan sa šest soba s kuhinjom, kupaonicom i korištenjem vrta, stan na tavanu s tri sobe i stan na tavanu s dvije sobe. Potrebno je javiti se u ljekarnu. Nešto više od mjesec dana kasnije, 31. svibnja, u jednom će od tavanskih stanova buknuti požar koji će biti vrlo brzo ugašen intervencijom vatrogasaca. Unatoč useljenju u novu vilu, Rodinisima ta godina i nije bila baš najbolja. Osim požara, nekoliko mjeseci kasnije umro je djelatnik ljekarne, gospodin Andrea Bon koji je kod njih radio trideset godina. Tisak kaže da je bio pouzdan radnik i primjer marljivosti.
Obitelj Rodinis, porijeklom s Krka, živjela je u Puli i bavila se istim poslom još od 1879. na Portarati. Ta prva ljekarna se zvala Ai due Leoni (Kod dva lava), kasnije se taj naziv gubi i ostaje samo Farmacia Rodinis tj. Ljekarna Rodinis . Osnivač tvrtke i vlasnik vile bio je Antonio Rodinis (1844 – 1920), vjenčan s Giovannom Rossi (1857-1927), a posao će naslijediti njegov sin dr. Oreste Rodinis rođen 1878. godine.
Tramvaj pred ljekarnom Rodinis
Oreste Rodinis (1878-1936) se bavio i glazbom, svirao je klavir, a 1916. nastupa na koncertu u crkvi Sveta srca na kojem sudjeluje i Alice Stanich (1890 -1964), kći budućeg gradonačelnika Domenica Stanicha, a Oresteova buduća supruga. Sin Antonio rodio im se 1919., a umro u Italiji 1985. Oreste Rodinis umro je od trovanja barbituratima 1936. godine u 58. godini života, pokopan je u obiteljskoj grobnici na pulskom gradskom groblju. Postojale su špekulacije da je u pitanju bilo samoubojstvo.
Ljekarna Rodinis u pozadini slavoluka Sergijevaca na Portarati
Antonio je nastavio obiteljski posao, a ostat će zapamćen kao autor jedine fotografije eksplozije u uvali Vargarola u kojoj je stradalo šezdesettroje građana Pule. Nakon tog događaja, zajedno s s majkom Alice i tisućama sugrađana odselio je u Italiju, a dugovječnu ljekarnu na Port’Aurea zamijenila je neka duga trgovina. Danas je u tom prostoru Tisak Media Centar.
Vila Rodinis izgleda kao što izgleda većina pulskih vila, ali još uvijek je moguće naslutiti njenu raskošnu ljepotu. Netko od stanara njeguje okućnicu i voli tulipane.
Naziv vȉla podrazumijeva obiteljsku samostojeću kuću, okruženu vrtom ili parkom, kuću višeg standarda u mirnoj gradskoj četvrti. Izgraditi naselje vila nadomak grada – tako su to zamislili urbanisti druge polovine devetnaestog stoljeća čiji je posao bio osmisliti novu pulsku četvrt za smještaj najvišeg mornaričkog kadra glavne austrougarske vojne luke.
1898. godine izgradnja je već u punom zamahu (godine izgradnje pojedinih vila se ne poklapaju uvijek sa stanjem na planovima grada, pa ih treba uzeti s malom rezervom)1912. na okupu su gotovo sve vile koje i danas postoje, ali i neke koje su u međuvremenu srušene. Vidljiva je praznina na mjestu vile Trapp koja je izgrađena 1913., a nema ni vile Riedlein izgrađene 1912.Vila na označenom području ima više; ovdje su ucrtane one kojima sam se bavila
Antonio Rubbi, istarski arhitekt i kipar, prvi se ozbiljno pozabavio ovim vrijednim nasljeđem u svojoj knjizi Austrijske vile u Puli, (Rovinj, Društvo arhitekata Istre, 1996.), u čijem uvodu piše: “Veliki broj austrijskih vila danas se nalazi u vrlo derutnom stanju. Na mnogima više ne možemo stručno intervenirati budući da nije moguće izvesti inventarizaciju stilsko-graditeljskih elemenata. Trebalo bi zato hitno pristupiti arhitektonskom snimanju austrijskih vila! U vezi s tim bilo bi vrlo važno da se najsačuvanije vile rekonstruiraju, te da se njihovim okućnicama vrati autentično parterno uređenje. Velika je šteta što je dugo prevladavalo mišljenje da austrijske vile nisu tako važne u gradskome tkivu Pule.”
U međuvremenu se nije dogodilo gotovo ništa. Nekoliko je dobrostojećih vlasnika uredilo pročelja i okućnice, ali nije poznato jesu li, i u kojoj mjeri, konzultirali struku. Ostale su vile u gorem stanju nego prije dvadeset godina, a intervencije poput zatvaranja jedne od lođa na vili Horthy, sve su češće i nepopravljive.
Vila Ausenak – Projektirao Eredi Jaschi, 1898. – danas je relativno dobro očuvana, jer suvlasnici njeguju park i brinu o zgradi koliko god je to u njihovoj moći.Kad god požele Puljani mogu prošetati ovim iznimnim parkom višestrukih cedrova, dugovječnih pinija i njegovanih oleandera i drugog ukrasnog grmlja. Najbolje je ne gledati vilu Horthy na koju puca pogled baš iz ovog parka, a i ne opterećivati se načinom na koji je vila Ausenak obojana.
Vila Ausenak, prilaz
Vila Ausenak, lođa
Vila Ausenak, trostruki cedar
Vila Ausenak, parkVila Veruda građena je u dvije faze, a konačan izgled poprima 1902. Projektirao ju je Angelo Lenuzza, baš kao i vilu Starza, a prvi joj je vlasnik bio Emil Herdliczka, bivši upravitelj pulske zvjezdarnice i budući kapetan fregate. Ostao je živjeti u Puli i nakon raspada Austro-ugarske, umro je 1919., a pokopan je na pulskom Mornaričkom groblju.Lijepa, urednog okoliša, vila Veruda iza visoke ograde.Vila Veruda s dvorišne strane
Vila Wahani se znatno razlikuje od drugih i predstavlja stilski odmak od standardnih graditeljskih postupaka i ukrasa zastupljenih kod drugih vila. Upravo je spomenuta veranda izdvaja od drugih i, po Rubbiju, najavljuje novu arhitekturu.
Lijevo od vile Wahani vidljiva je vila iz 1897. koju je također projektirao Ferdinando Geyer, danas je neprepoznatljiva
Vila Wahani uživo djeluje lošije nego na fotografijama ispod, a zbog oronulosti pročelja obnovljena veranda izgleda neprirodno masivno i ne tako skladno kao na staroj fotografiji iznad. Ipak, sve pohvale vlasnicima zbog uloženog truda i novca.
Ferdinando Geyer, jedan od najplodnijih pulskih arhitekata s prijelaza stoljeća osmislio je ovu, po meni najljepšu, pulsku vilu.
Vila Starza – Pietruski trebala bi biti prekrasna razvedena prizemnica, a izgleda tako da joj je neugodno prići – smeće, granje, šikara, ostaci građevinskog materijala… U vrijeme kad je izgrađena bila je vjerojatno jedna od najskladnijih i najraskošnijih austrougarskih vila. Otvorena prema brižno njegovanom parku, prepuna svjetla, s verandama, bibliotekom i zasebnom gospodarskom zgradom, ova se vila bitno razlikovala od drugih i sigurno bila vrlo ugodna za život. Njezin vlasnik, Mieczysław Pietruski, visokopozicionirani kontraadmiral, promovirao je svoj dom u sastajalište i od vile Starza napravio svojevrsni kulturni centar otvoren svima.
Vila Starza u vrijeme dok su Palladiova i Negrijeva bile jedna ulica; lijevo se vidi vila Nauta, a iza nje krov Mornaričke bolnice.
Zapadna strana vile Starza
Sjeverna strana vile Starza
Vila Bissingen izgleda uščuvano, a park u kojem se nalazi je održavan.
Vila Bissingen, detalj
Vila Bissingen, detalj
Vila Lanjus je jedna od većih, pa je podijeljena na više stanova. Zarasla je u granje i drveće, okoliš je neuredan. Kad sam je fotografirala prišla mi je jedna od suvlasnica i tražila od mene da prestanem, pitala me imam li dozvolu i bila vrlo neugodna. Nastavila sam, ali bilo je nemoguće izvući ijedan pristojan snimak. Možda bi stanari vile barem očistili okoliš kad bi znali kakav je izniman čovjek bio njen prvi vlasnik Karl Franz Lanjus von Wellenburg, plemenit i uvijek dobro raspoložen viceadmiral, dobar i na raspolaganju svima kojima je to bilo potrebno. On i supruga Danica, kći višeg oficira Šojke, od svoje su kuće napravili mjesto zabave, pjesme i plesa. Umro je 1913., od posljedica ranjavanja pri testiranju topa na poligonu utvrde Saccorgiana, a sahrani je prisustvovala gotovo cijela Pula, neovisno o nacionalnosti.
Lijevo Lanjus, Welserheimb, Koloman; desno: Bissingen, Amalia, Veruda Vila Koloman je jedna od onih fotogeničnih, ali je u dosta lošem stanjuVila Welserheimb treba obnovu, ali ima mnoštvo detalja koji izgledaju vrlo lijepoVila Nauta je sasvim obnovljena
Prvi vlasnici vile Nauta bila su braća Nauta koji kao da su prema prezimenu odabrali zanimanje mornaričkih časnika. Druga je vlasnica bila Maria Martinolić, a vlasnik nakon nje stanoviti Giuseppe Giuseppe. Uslijedila je Lidija, udovica pokojnog Leslozzija, koji se zvao Giuseppe, ali nema veze s prethodnim vlasnikom Giuseppeom Giuseppeom. Nakon gospođe Lidije, vila prelazi u društveno vlasništvo. Danas je podijeljena na stanove, a vlasnici dobro brinu o njoj.
Vila Morin
Ovo je vrlo skroman pregled pulskih vila izgrađenih za austrougarske vladavine. Šetajući pulskim starim gradom, Verudom, Stojom ili gotovo bilo kojom drugom četvrti, naići ćete na neku od njih. Odnedavno se sve češće spominje ono što su Austrijanci u Puli porušili da bi izgradili nešto drugo, ali nedovoljno se spominje koliko su toga ti isti Austrijanci izgradili, a ruši se samo od sebe zbog nebrige, nemara i nezainteresiranosti onih koji bi to mogli promijeniti. Mir ovih gradskih četvrti odavno je izgubljen, a urbana struktura Pule nagrižena posvuda. Od punjenja rupa parkovima nakon savezničkog bombardiranja do plastične stolarije na historicističkim zgradama, od neravnoteže duhovne, političke i privredne funkcije grada do potpunog zanemarivanja mišljenja građanja i struke kad su u pitanju investicije, od previsokih izdataka do mizernih prihoda… Sve se to može pročitati na umornim licima ovih vila koje to više nisu, jer naziv vȉla podrazumijeva obiteljsku samostojeću kuću, okruženu vrtom ili parkom, kuću višeg standarda u mirnoj gradskoj četvrti. Tako je to zamišljeno, tako je bilo, ali više nije.
Pula je više od stotinu godina bila dio Austrije ili Austro-Ugarske, a to je znatno više od razdoblja Italije, Jugoslavije ili Hrvatske. Pulske vile nisu samo zgrade, svaka od njih priča priču o ljudima čiji su bile dom kojeg su u jednom trenutku morali zauvijek napustiti, a bili su Puljani baš kao i današnji stanovnici. Mnoga su djeca odrastala u Puli, ovdje su se školovala, ženila, rađala djecu koja su trčkarala vrtovima oko vila i gradskim parkovima. Mnogim je precima današnjih Europljana Pula bila rodni grad ili grad u kojem su proveli većinu svojih života. Što biste pomislili o nekome tko se prema naslijeđenoj imovini ponaša kao što se prema ovom nasljeđu ponašamo mi? Jesmo li divljaci, imamo li minimum građanske svijesti, kulture…? Jesmo li uistinu toliko nemoćni?
Vila Heyssler
Sve fotografije, osim starih razglednica, snimila je Nataša Skazlić. Možete ih slobodno dijeliti uz navođenje izvora.
Pula/Pola 