Sakupljači starih razglednica znaju da u moru prosječnih, loših i ne tako loših, postoji i serija posebno lijepih razglednica iz vremena Austro – Ugarske. Riječ je o proizvodima američke tvrtke Detroit Photographic Company koja je djelovala u razdoblju od 1889. do 1932. godine. Vlasnici tvrtke, nakladnici William A. Livingstone Jr. i Edwin H. Husher, otkupili su prava na korištenje švicarskog patenta za pretvaranje crno-bijelih fotografija u slike u boji, “Photochrom”, i njihovo printanje fotolitografijom što je omogućilo masovnu proizvodnju razglednica u boji.
Krajem 1897. tvrtki se pridružuje američki pejzažni fotograf William Henry Jackson koji sa sobom donosi tisuće negativa gradskih veduta, slika istaknutih građevina te brojnih ruralnih i urbanih motiva. Osim toga, tvrtka posjeduje i brojne reprodukcije umjetničkih djela te ulazi u masovnu proizvodnju jeftinih slika za uređenje doma kao i onih namijenjenih obrazovnim ustanovama. Nažalost, pad zanimanja za njihove proizvode tijekom Prvog svjetskog rata i pojeftinjenje proizvodnje konkurentskih tvrtki, dovodi DPC do stečaja.
Švicarska kompanija, Orell Gessner Füssli, čiji je zaposlenik Hans Jakob Schmid (1856–1924), izumio photochrom, opstala je do danas i nedavno proslavila 500 godina postojanja.
Hvala, Stanko Guštin, za ovu koja je nedostajala
Pula je, kao i brojni drugi gradovi u svijetu, dobila svoju seriju tih lijepih razglednica. Poznavatelji su već sigurno primijetili da je svaki motiv numeriran, broj uz naziv motiva otisnut je u donjem lijevom uglu svake razglednice. Nisam pronašla podatak tko je bio autor fotografija, ali kao nakladnik se na nekim fotografijama navodi Detroit Photographic Company, a na drugima Photoglob Co. iz Züricha. Fotografije su nastale u periodu od 1890. do 1905.
Svaku od fotografija možete otvoriti u novom tabu i dodatno je povećati – desni klik na fotografiju, “open in new tab”. Ukoliko želite, možete ih i preuzeti, nisu podložne autorskim pravima.Razumije se, bilo bi lijepo da navedete gdje ste ih pronašli. Hvala.
Izvori: Library of Congress; Howstuffworks; Collectors Weekly
Eduard Ludwig Julius Theodor Weyde rođen je 1822. u Berlinu, a umro 27. veljače 1860. u Stettinu (Poljska). Studirao je na berlinskoj akademiji i diplomirao kod skulptora Alberta Wolffa između 1843. i 1847., a zatim i u Antwerpenu pod vodstvom Vennemanna, te kasnije u Parizu kod Horacea Verneta i Paula Delarochea. Nema mnogo informacija o njegovom privatnom životu, ali sam pronašla da je 6. siječnja 1849. oženio Annu, a tu sretnu vijest objavljuju njeni roditelji Raquelle i Wenzel. Također je poznato da je i njegov otac, Theodor Weyde, bio slikar. U strahu od revolucije Julius nakratko odlazi iz Pariza u Berlin, pa zatim 1854. preko Salzburga u Pulu, gdje i živi neko vrijeme. Bio je cijenjen slikar koji je bilježio svakodnevni život običnih ljudi. Zajedno s manje poznatim njemačkim slikarom i grafičarom Augustom Haunom, 1859. objavljuje knjigu Rimski spomenici Pule.
Posebno je zanimljiva slika djevojke u istarskoj nošnji, koja sjedi među stupovima Augustova hrama – An Eastern Beauty (Ljepotica s Istoka). Slika nije skupocjena i vjerujem da bi bilo moguće otkupiti je kad bi neka od gradskih ustanova za to pokazala zanimanje.
Budući da Weyde nije uvijek označavao o kojoj je lokaciji riječ, a u Puli je proveo oko godinu dana, uvijek postoji mogućnost pronalaska još neke do sada neotkrivene slike Pule. Tako sam pronašla i sliku pod nazivom Susret pred zidom vrta i stupom hrama na kojoj je i prikazana djevojka sa slike An Eastern Beauty kako putnicima, moguće Vodnjancima, pokazuje pravac.
Susret pred zidom vrta i stupom hrama
An Eastern Beauty (Ljepotica s Istoka), ponegdje se navodi i naziv Maid tj. Djevojka (možda Sluškinja)
Izvori:
Königlich privilegirte Berlinische Zeitung von Staats- und gelehrten Sachen
Florealni motivi kojima je bogato ukrašena vila Rodinis
Nova vila obitelji ljekarnika Antonija Rodinisa dovršena je 1913. godine i zasigurno je bila posebno lijep ukras Uspona na Kaštel (Clivo Castello). Projektirao ju je Enrico Polla koji je već ostavio značajan trag na urbanoj slici Pule osmislivši kuću Fabro, kuću Perini, vilu braće Nauta na Verudi, a nadzirao je i izgradnju Villa Muenz. Obitelj Rodinis je do 1913. živjela u Via della Specola u vili koja je također poznata kao vila Rodinis, ali ipak najviše po tome što je u njoj dugi niz godina djelovao poznati pulski fotograf Erminio Zamboni u atelieru Olympia unajmljenom od Rodinisa. Katkad se u tisku spominje vila Olimpia iako nemam pouzdan podatak da se tako i zvala.
Vila Rodinis izgrađena je u tzv. liberty stilu, odnosno talijanskoj inačici secesije koju karakteriziraju florealni motivi i suvremeni unutarnji raspored prostorija. Smještena u parku s egzotičnim biljkama kojeg je krasila i fontana s ribicima, sastojala se od više stambenih jedinica namijenjenih iznajmljivanju pa tako 23. travnja, odmah po izgradnji, Rodinisi oglašavaju čak četiri stana za najam: stan s pet soba, stan sa šest soba s kuhinjom, kupaonicom i korištenjem vrta, stan na tavanu s tri sobe i stan na tavanu s dvije sobe. Potrebno je javiti se u ljekarnu. Nešto više od mjesec dana kasnije, 31. svibnja, u jednom će od tavanskih stanova buknuti požar koji će biti vrlo brzo ugašen intervencijom vatrogasaca. Unatoč useljenju u novu vilu, Rodinisima ta godina i nije bila baš najbolja. Osim požara, nekoliko mjeseci kasnije umro je djelatnik ljekarne, gospodin Andrea Bon koji je kod njih radio trideset godina. Tisak kaže da je bio pouzdan radnik i primjer marljivosti.
Obitelj Rodinis, porijeklom s Krka, živjela je u Puli i bavila se istim poslom još od 1879. na Portarati. Ta prva ljekarna se zvala Ai due Leoni (Kod dva lava), kasnije se taj naziv gubi i ostaje samo Farmacia Rodinis tj. Ljekarna Rodinis . Osnivač tvrtke i vlasnik vile bio je Antonio Rodinis (1844 – 1920), vjenčan s Giovannom Rossi (1857-1927), a posao će naslijediti njegov sin dr. Oreste Rodinis rođen 1878. godine.
Tramvaj pred ljekarnom Rodinis
Oreste Rodinis (1878-1936) se bavio i glazbom, svirao je klavir, a 1916. nastupa na koncertu u crkvi Sveta srca na kojem sudjeluje i Alice Stanich (1890 -1964), kći budućeg gradonačelnika Domenica Stanicha, a Oresteova buduća supruga. Sin Antonio rodio im se 1919., a umro u Italiji 1985. Oreste Rodinis umro je od trovanja barbituratima 1936. godine u 58. godini života, pokopan je u obiteljskoj grobnici na pulskom gradskom groblju. Postojale su špekulacije da je u pitanju bilo samoubojstvo.
Ljekarna Rodinis u pozadini slavoluka Sergijevaca na Portarati
Antonio je nastavio obiteljski posao, a ostat će zapamćen kao autor jedine fotografije eksplozije u uvali Vargarola u kojoj je stradalo šezdesettroje građana Pule. Nakon tog događaja, zajedno s s majkom Alice i tisućama sugrađana odselio je u Italiju, a dugovječnu ljekarnu na Port’Aurea zamijenila je neka duga trgovina. Danas je u tom prostoru Tisak Media Centar.
Vila Rodinis izgleda kao što izgleda većina pulskih vila, ali još uvijek je moguće naslutiti njenu raskošnu ljepotu. Netko od stanara njeguje okućnicu i voli tulipane.
Naziv vȉla podrazumijeva obiteljsku samostojeću kuću, okruženu vrtom ili parkom, kuću višeg standarda u mirnoj gradskoj četvrti. Izgraditi naselje vila nadomak grada – tako su to zamislili urbanisti druge polovine devetnaestog stoljeća čiji je posao bio osmisliti novu pulsku četvrt za smještaj najvišeg mornaričkog kadra glavne austrougarske vojne luke.
1898. godine izgradnja je već u punom zamahu (godine izgradnje pojedinih vila se ne poklapaju uvijek sa stanjem na planovima grada, pa ih treba uzeti s malom rezervom)1912. na okupu su gotovo sve vile koje i danas postoje, ali i neke koje su u međuvremenu srušene. Vidljiva je praznina na mjestu vile Trapp koja je izgrađena 1913., a nema ni vile Riedlein izgrađene 1912.Vila na označenom području ima više; ovdje su ucrtane one kojima sam se bavila
Antonio Rubbi, istarski arhitekt i kipar, prvi se ozbiljno pozabavio ovim vrijednim nasljeđem u svojoj knjizi Austrijske vile u Puli, (Rovinj, Društvo arhitekata Istre, 1996.), u čijem uvodu piše: “Veliki broj austrijskih vila danas se nalazi u vrlo derutnom stanju. Na mnogima više ne možemo stručno intervenirati budući da nije moguće izvesti inventarizaciju stilsko-graditeljskih elemenata. Trebalo bi zato hitno pristupiti arhitektonskom snimanju austrijskih vila! U vezi s tim bilo bi vrlo važno da se najsačuvanije vile rekonstruiraju, te da se njihovim okućnicama vrati autentično parterno uređenje. Velika je šteta što je dugo prevladavalo mišljenje da austrijske vile nisu tako važne u gradskome tkivu Pule.”
U međuvremenu se nije dogodilo gotovo ništa. Nekoliko je dobrostojećih vlasnika uredilo pročelja i okućnice, ali nije poznato jesu li, i u kojoj mjeri, konzultirali struku. Ostale su vile u gorem stanju nego prije dvadeset godina, a intervencije poput zatvaranja jedne od lođa na vili Horthy, sve su češće i nepopravljive.
Vila Ausenak – Projektirao Eredi Jaschi, 1898. – danas je relativno dobro očuvana, jer suvlasnici njeguju park i brinu o zgradi koliko god je to u njihovoj moći.Kad god požele Puljani mogu prošetati ovim iznimnim parkom višestrukih cedrova, dugovječnih pinija i njegovanih oleandera i drugog ukrasnog grmlja. Najbolje je ne gledati vilu Horthy na koju puca pogled baš iz ovog parka, a i ne opterećivati se načinom na koji je vila Ausenak obojana.
Vila Ausenak, prilaz
Vila Ausenak, lođa
Vila Ausenak, trostruki cedar
Vila Ausenak, parkVila Veruda građena je u dvije faze, a konačan izgled poprima 1902. Projektirao ju je Angelo Lenuzza, baš kao i vilu Starza, a prvi joj je vlasnik bio Emil Herdliczka, bivši upravitelj pulske zvjezdarnice i budući kapetan fregate. Ostao je živjeti u Puli i nakon raspada Austro-ugarske, umro je 1919., a pokopan je na pulskom Mornaričkom groblju.Lijepa, urednog okoliša, vila Veruda iza visoke ograde.Vila Veruda s dvorišne strane
Vila Wahani se znatno razlikuje od drugih i predstavlja stilski odmak od standardnih graditeljskih postupaka i ukrasa zastupljenih kod drugih vila. Upravo je spomenuta veranda izdvaja od drugih i, po Rubbiju, najavljuje novu arhitekturu.
Lijevo od vile Wahani vidljiva je vila iz 1897. koju je također projektirao Ferdinando Geyer, danas je neprepoznatljiva
Vila Wahani uživo djeluje lošije nego na fotografijama ispod, a zbog oronulosti pročelja obnovljena veranda izgleda neprirodno masivno i ne tako skladno kao na staroj fotografiji iznad. Ipak, sve pohvale vlasnicima zbog uloženog truda i novca.
Ferdinando Geyer, jedan od najplodnijih pulskih arhitekata s prijelaza stoljeća osmislio je ovu, po meni najljepšu, pulsku vilu.
Vila Starza – Pietruski trebala bi biti prekrasna razvedena prizemnica, a izgleda tako da joj je neugodno prići – smeće, granje, šikara, ostaci građevinskog materijala… U vrijeme kad je izgrađena bila je vjerojatno jedna od najskladnijih i najraskošnijih austrougarskih vila. Otvorena prema brižno njegovanom parku, prepuna svjetla, s verandama, bibliotekom i zasebnom gospodarskom zgradom, ova se vila bitno razlikovala od drugih i sigurno bila vrlo ugodna za život. Njezin vlasnik, Mieczysław Pietruski, visokopozicionirani kontraadmiral, promovirao je svoj dom u sastajalište i od vile Starza napravio svojevrsni kulturni centar otvoren svima.
Vila Starza u vrijeme dok su Palladiova i Negrijeva bile jedna ulica; lijevo se vidi vila Nauta, a iza nje krov Mornaričke bolnice.
Zapadna strana vile Starza
Sjeverna strana vile Starza
Vila Bissingen izgleda uščuvano, a park u kojem se nalazi je održavan.
Vila Bissingen, detalj
Vila Bissingen, detalj
Vila Lanjus je jedna od većih, pa je podijeljena na više stanova. Zarasla je u granje i drveće, okoliš je neuredan. Kad sam je fotografirala prišla mi je jedna od suvlasnica i tražila od mene da prestanem, pitala me imam li dozvolu i bila vrlo neugodna. Nastavila sam, ali bilo je nemoguće izvući ijedan pristojan snimak. Možda bi stanari vile barem očistili okoliš kad bi znali kakav je izniman čovjek bio njen prvi vlasnik Karl Franz Lanjus von Wellenburg, plemenit i uvijek dobro raspoložen viceadmiral, dobar i na raspolaganju svima kojima je to bilo potrebno. On i supruga Danica, kći višeg oficira Šojke, od svoje su kuće napravili mjesto zabave, pjesme i plesa. Umro je 1913., od posljedica ranjavanja pri testiranju topa na poligonu utvrde Saccorgiana, a sahrani je prisustvovala gotovo cijela Pula, neovisno o nacionalnosti.
Lijevo Lanjus, Welserheimb, Koloman; desno: Bissingen, Amalia, Veruda Vila Koloman je jedna od onih fotogeničnih, ali je u dosta lošem stanjuVila Welserheimb treba obnovu, ali ima mnoštvo detalja koji izgledaju vrlo lijepoVila Nauta je sasvim obnovljena
Prvi vlasnici vile Nauta bila su braća Nauta koji kao da su prema prezimenu odabrali zanimanje mornaričkih časnika. Druga je vlasnica bila Maria Martinolić, a vlasnik nakon nje stanoviti Giuseppe Giuseppe. Uslijedila je Lidija, udovica pokojnog Leslozzija, koji se zvao Giuseppe, ali nema veze s prethodnim vlasnikom Giuseppeom Giuseppeom. Nakon gospođe Lidije, vila prelazi u društveno vlasništvo. Danas je podijeljena na stanove, a vlasnici dobro brinu o njoj.
Vila Morin
Ovo je vrlo skroman pregled pulskih vila izgrađenih za austrougarske vladavine. Šetajući pulskim starim gradom, Verudom, Stojom ili gotovo bilo kojom drugom četvrti, naići ćete na neku od njih. Odnedavno se sve češće spominje ono što su Austrijanci u Puli porušili da bi izgradili nešto drugo, ali nedovoljno se spominje koliko su toga ti isti Austrijanci izgradili, a ruši se samo od sebe zbog nebrige, nemara i nezainteresiranosti onih koji bi to mogli promijeniti. Mir ovih gradskih četvrti odavno je izgubljen, a urbana struktura Pule nagrižena posvuda. Od punjenja rupa parkovima nakon savezničkog bombardiranja do plastične stolarije na historicističkim zgradama, od neravnoteže duhovne, političke i privredne funkcije grada do potpunog zanemarivanja mišljenja građanja i struke kad su u pitanju investicije, od previsokih izdataka do mizernih prihoda… Sve se to može pročitati na umornim licima ovih vila koje to više nisu, jer naziv vȉla podrazumijeva obiteljsku samostojeću kuću, okruženu vrtom ili parkom, kuću višeg standarda u mirnoj gradskoj četvrti. Tako je to zamišljeno, tako je bilo, ali više nije.
Pula je više od stotinu godina bila dio Austrije ili Austro-Ugarske, a to je znatno više od razdoblja Italije, Jugoslavije ili Hrvatske. Pulske vile nisu samo zgrade, svaka od njih priča priču o ljudima čiji su bile dom kojeg su u jednom trenutku morali zauvijek napustiti, a bili su Puljani baš kao i današnji stanovnici. Mnoga su djeca odrastala u Puli, ovdje su se školovala, ženila, rađala djecu koja su trčkarala vrtovima oko vila i gradskim parkovima. Mnogim je precima današnjih Europljana Pula bila rodni grad ili grad u kojem su proveli većinu svojih života. Što biste pomislili o nekome tko se prema naslijeđenoj imovini ponaša kao što se prema ovom nasljeđu ponašamo mi? Jesmo li divljaci, imamo li minimum građanske svijesti, kulture…? Jesmo li uistinu toliko nemoćni?
Vila Heyssler
Sve fotografije, osim starih razglednica, snimila je Nataša Skazlić. Možete ih slobodno dijeliti uz navođenje izvora.
Grafika je nastala krajem 18. stoljeća prema crtežima Louisa Françoisa Cassasa za djelo Josepha Lavalléea Voyage pittoresque et historique de l’Istrie et de la Dalmatie, riječ je o topografskom prikazu pulskog amfiteatra i dijela Pule. Akvarelirani crteži se danas čuvaju u Muzeju Victorije i Alberta u Londonu (repozitorij MUO)
Tijekom čitavog 18. stoljeća Venecija više ne pokazuje osobit interes za Pulu, grad je zapušten, zidine ruinirane, spomenici obrasli korovom; 1741. grad broji svega 661 stanovnika.
17. listopada 1797. Napoleon, kao predstavnik Francuske, i grof Ludwig von Cobenzl, kao predstavnik Austrije potpisuju tzv. Kampoformijski mir koji znači kraj Prve koalicije, pobjedonosni završetak Napoleonovog pohoda u Italiju te završetak prve faze Napoleonskih ratova. Mirovni sporazum je odredio raspodjelu teritorija: teritorij Mletačke Republike je podijeljen, a Belgija je pripala Francuskoj. Nakon gotovo 500 godina vladanja, Mletačka republika tako ostaje bez Pule koja pripada Austrijancima koji je već 1805. gube od Francuza, da bi je iznova vratili 1813.
U takvim gradskim uvjetima, kapetan pulske luke je Antonio Zvanović. Zahvaljujući njegovom čestom spominjanju u matičnim knjigama moguće je rekonstruirati isječak osobnog života jednog Puležana s kraja 18. i početka 19. stoljeća.
Kapetan Zvanović dolazi u Pulu najkasnije 1783. godine, jer je tada po prvi put zabilježeno njegovo ime kao kuma iz ovoga grada (di questa citta) na krštenju nekog djeteta. U Pulu je doselio zajedno sa suprugom Meneghinom i roditeljima. Djece, po svoj prilici, nisu imali.
1785., u 38. godini života, umire Meneghina nakon šest dana ognjice. Nekoliko mjeseci nakon njene smrti, Antonio se ženi Loredanom, kćeri Jakova Mihaljevića iz Ližnjana. Vjenčanje je održano u kući njezine bake Caterine Salviani, a obred je obavio kanonik Giovanni Battista Bradamante. Kumovi su bili Antonio Magno, Antonio Poppazzi i Zuanne Polo.
5. prosinca 1788., u 22.45, umire Antoniova mama u 69. godini života
26. siječnja 1799. mu se rađa kći Antonija Ivana. Zbog procjene da dijete vjerojatno neće preživjeti, krštena je kod kuće od pulskog kanonika Franje Ksavera Lučića. Nekoliko dana kasnije služba je dopunjena u crkvi, a kumovi su bili Biasio Maschieri, vlasnik spremišta ugljena koje se nalazilo u luci, i plemkinja Giovanna Marinoni.
1800. u kolovozu se rađa druga kći, Katarina. Krstio ju je kanonik Antun Škerbić, a kumovi su bili Domenico Simonelli i grofica Mattia, supruga grofa Giuseppea Lombarda koji će 1807. postati delegatom Talijanskog kraljevstva.
1803. godine u ožujku se rađa sin Petar koji umire osam dana nakon poroda.
1803., iste godine, od bolesti pluća, umire otac Petar (Piero Suanovich) u 72. godini (bio je mlađi od svoje supruge osam godina).
1803., iste godine, nakon njega, umire prva kći Antonija Ivana, u dobi od nešto više od četiri godine, a četiri dana nakon nje i trogodišnja sestra Katarina.
Loredana i kapetan Antonio tako ostaju sami. Zadnji ih put matične knjige bilježe kao kumove na krštenju 1815. godine. Utješno je misliti da su se voljeli.
Ta 1803. je bila godina u kojoj je umrlo najviše stanovnika Pule, čak 120, za čitavog perioda od 1625. do 1815. Ukupno stanovništvo početkom 19. stoljeća nije brojalo više od tisuću ljudi.
Pula, Marco Sebastiano Giampiccoli, bakropis u boji, oko 1780. (AMI, Zbirka grafika)
Pula, Marco Sebastiano Giampiccoli, bakropis u boji – detalj, oko 1780. (AMI, Zbirka grafika)
Usputno zapažanje: zanimljivo je kako mnogi autori pulskih veduta kroz povijest prikazuju Arenu, kako njenu polukružnu formu tako i položaj. Lako se može zaključiti da Pulu nisu vidjeli već su precrtavali s nekog prethodnog, također lošeg predloška ili su možda teško uhvatljivu kružnu strukturu grada slikali po sjećanju.
Literatura:
S.Bertoša, Život i smrt u Puli, MH Pazin, 2002.
B.Benussi, Povijest Pule, ZN Žakan Juri, Pula, 2002.
D. Dukovski, Povijest Pule, Nova Istra, Pula , 2011.
Veduta Pule 1847., August Anton Tischbein (1805 -1867)
“Podijelio sam garderobu, uniforme i civilnu odjeću. Potom sam zatvorio kuću koja je bila svjedokom rođenja moje djece, ostavio je i nikada se više nisam vratio. Sve što je bilo u kući: srebrnina, tepisi, slike, u njoj je i ostalo.“ Miklós Horthy
Miklós Horthy , Pula 1916.
Miklós Horthy, austrougarski viceadmiral (1868 –1957), školovao se na Mornaričkoj akademiji u Rijeci, a od 1911. do 1914. bio carev osobni ađutant. U Prvom svjetskom ratu istaknuo se u mnogobrojnim vojnim akcijama, posebice u prepadu na otrantsku baražu 15. svibnja 1917. kao zapovjednik krstarice Novara. Car Karlo I. ovlastio ga je da 1918., nakon raspada Austro-Ugarske, preda flotu, bazu i pomorsku utvrdu Pula predstavnicima Države SHS…, a onda se pridružio Adolfu Hitleru.
Horthy na krstarici Novara
Za svojeg boravka u Puli, a to je trajalo najmanje 26 godina, iako ne u kontinuitetu, Horthy je iz nepoznatih razloga uživao popriličnu popularnost, kako kod kolega i nadređenih tako i kod brojnih gospođica koje su pohodile neko od njegovih boravišta. Šarmantni je Miklós najprije živio na nekoj meni nepoznatoj adresi, zatim je imao čast živjeti u prekrasnoj vili Martinz u kojoj je i izvodio svoje nestašluke, a zatim je za njega izgrađena čudesna vila Horthy.
U to predbračno vrijeme često se i rado družio s Franzom Leharom, kasnije slavnim kompozitorom koji je bio dirigent Mornaričkog orkestra u Puli od 1894. do 1896. Horthy je također bio strastveni plesač pa ga je plesom i osvojila njegova buduća supruga Magda Purgly (1881 – 1959) za njegovog sudjelovanja u karnevalu u Miskolcu početkom 1900. Iz njegovih memoara je jasno da su se vjenčali 1901. godine, a o kući u Puli piše: „Čak i u tim danima nije bilo lako pronaći kuću u Puli, glavnoj ugarskoj pomorskoj bazi. Nakon rođenja našeg prvog djeteta, kćeri, imali smo kuću koja je imala vrt i lijep pogled na more. Tu su rođena i naša ostala djeca, još jedna djevojčica i dva dječaka.“ Po svemu sudeći najkasnije 1903. obitelj useljava u vilu Horthy dok datiranje življenja u vili Martinz ostaje upitno.
Vila Horthy, najranije 1913.
Dvije godine nakon prisilnog napuštanja Pule, 1920., Horthy postaje zapovjednikom mađarske armije, a zatim i regentom te donosi zakon o kvoti (Numerus Clausus) za upis židovskih studenata na sveučilište. Mađarska je prva država koja je nakon Prvog svjetskog rata uvela taj zakon što svjedoči o snazi antisemitizma kojeg je provodio Horthy. Dodatno zaoštrava protužidovsko zakonodavstvo 1938. godine no nekoliko godina kasnije ipak odbija Hitlerove zahtjeve za obilježavanjem Židova Davidovom zvijezdom, getoiziranjem, deportacijom te, konačno, istrebljenjem. Tijekom ‘43. i ‘44. Horthy pokušava napustiti savez s Njemačkom na što mu Hitler prijeti upadom u Mađarsku, pa Horthy odmah prihvaća sve zahtjeve za krajnjim antisemitskim mjerama. Nekoliko mjeseci kasnije on opet mijenja stranu te zaustavlja deportacije i određenom broju Židova dozvoljava odlazak u Palestinu. Da bi ga kaznili i osujetili njegove planove izvođenja Mađarske iz rata, nacisti mu otimaju sina, a Horthy se u zamjenu predaje Nijemcima dok na njegovo mjesto dolazi Ferenc Szalasi koji u potpunosti surađuje s nacistima. Nakon rata saveznici odbijaju predati Horthya Mađarima te on biva, zajedno s obitelji, izgnan u Portugal gdje i umire 1957.
Horthya se smatra direktno odgovornim za slanje 600 000 Mađara u Auschwitz, a suvremeni povjesničari su mišljenja da je postojala mogućnost otpora Hitleru koju on zbog vlastitih uvjerenja nije iskoristio. I danas u Mađarskoj postoje dvije suprotstavljene strane kada je u pitanju Miklos Horthy i njegovo djelovanje u Drugom svjetskom ratu.
Obitelj Horthy, 1919.
Magdolna Purgly
Miklos Horthy sa suprugom i unucima (?)1950. godine
István Jenő Miklós Benedek Horthy von Nagybánya , Pula 1904. – Rusija 1942. Paula Fay – Károlyi (Horthy de Nagybanya), Pula 1903. – Budimpešta 1940. Magdolna Horthy, Pula 1902. – Kenderes, Mađarska 1918. Miklós Horthy von Nagybánya, Pula 1907. – Lisabon 1993.
Paula Fay – Károlyi (Horthy de Nagybanya), Pula 1903. – Budimpešta 1940. István Jenő Miklós Benedek Horthy von Nagybánya , Pula 1904. – Rusija 1942. Miklós Horthy von Nagybánya, Pula 1907. – Lisabon 1993.
VILA HORTHY, AUGUST WAGNER, PULA 1903.
Vila Horthy (August Wagner, 1903.), osmišljena pod očiglednim utjecajem obiteljskog dvorca Horthyijeve supruge, još je jedno od rugla grada Pule. Odavno je razdijeljenja na više stanova, a neki od stanara se ne libe nespretnim zahvatima mijenjati njen izvorni izgled. I ona, baš kao i svaka druga zgrada u Puli, ima tri neprijatelja: vrijeme, vlasnike i gradsku vlast, a kako se sad čini, ni na jedan faktor nije moguće utjecati, jer vrijeme teče, vlasnici su ili suviše siromašni ili im nedostaje senzibilitet, a dugovječna gradska vlast svoj maćehinski odnos prema baštini skriva iza zakona koje sama može mijenjati, a ne mijenja ih. Bilo bi lijepo da Grad otkupi vilu Horthy i baš u njoj napravi muzej antifašizma, Miklósu u inat ili na veselje.
Maximilian Daublebsky von Sterneck 1866., litografija (Josef Kriehuber)
Maximilian Daublebsky von Sterneck, admiral Austrougarske ratne mornarice.
Rođen je u Klagenfurtu, u obiteljskom dvorcu Krastowitz, 14. veljače 1829., a umro u Beču, 5. prosinca 1897. Tijelo mu je, po vlastitoj želji, pokopano u kripti Mornaričke crkve u Puli, a srce u obiteljskoj kripti u dvorcu Krastowitz pored Klagenfurta.
Mornarička crkva
Mornarička crkva
Dvorac Krastowitz
U Austrougarsku ratnu mornaricu stupio je 1847. godine nakon završenog školovanja na mornaričkom kolegiju u Veneciji. U Viškom boju 1866. godine zapovijedao je oklopnom fregatom Erzherzogom Ferdinandom Maxom, kojom je, udarivši je kljunom, probio talijanski zapovjednički brod Rè d’Italia. Godine 1869. postavljen je za lučkog admirala u Puli, a zapovjednikom Arsenala postaje 1876. godine. S ovih službi prelazi na mjesto zapovjednika Austrougarske ratne mornarice i upravitelja Mornaričkog odsjeka pri Carskom ministarstvu rata u Beču. 1872. na jahti Isbjörn izviđao je put u Arktičkom oceanu kao dio priprema za prvu Austro-Ugarsku ekspediciju na Sjeverni pol. Njegovom zaslugom izgrađene su u Puli mnoge ustanove Mornarice koje su smještene uglavnom u novoj pulskoj četvrti Sv. Polikarpu: Mornaričko-tehnički odbor, Mornarički sud i zatvor, crkva Gospa od mora (Mornarička crkva), škole, vrtići (prvi u gradu), parkovi i perivoji (Kaiserwald), vojarne i mnogobrojne stambene zgrade za radnike, ali i časnike. Objavljena su mu sjećanja Erinnerungen aus den Jahren 1847–1897 (1901.) s biografijom J. Benka.
Iz njegovih pisama i dnevničkih zapisa stiče se dojam o izrazito vedrom i energičnom čovjeku koji voli svoj posao i život kao takav. Iskreno se veseli svakom novom danu, a za svoje prijatelje, roditelje, sestru ili suprugu uvijek ima poneku utješnu riječ i priče o svakodnevici pune optimizma; čak i u zadnjim mjesecima života on ostaje smiren, ne žali se, tek uzgredno spominje kako bi volio imati više snage.
Maximilian Daublebsky von Sterneck 1897.
Osim njegove iznimno zanimljive karijere i njegov je osobni život vrlo intrigantan. Zna se da je 1865. godine dobio sina s barunicom Amalie Pabst s kojom se nikada nije vjenčao niti je s njom živio, ali je priznao dijete, dječaka Maximiliana Daublebskog od Eichhaina. Ni barunicu ni sina, u meni dostupnim zapisima ili pismima, ne spominje niti je bilo gdje zabilježen ikakav kontakt s njima osim formalnog priznanja očinstva. Oženio se 1896., godinu dana prije smrti, s prijateljicom, udovicom svog nećaka, 33 godine mlađom Amerikankom Lydiom Griswold (otac joj je bio trgovac čajem, djeci je priuštio dobro školovanje. Sestra Mariana također se udala u Europu, bila je objavljivana pjesnikinja, a bavila se i slikarstvom te poviješću, objavila je dvije knjige o New Yorku 17.stoljeća. Doktorirala je književnost na sveučilištu Columbia) koja je imala trogodišnjeg sina Richarda (umro je već 1909. u Krastowitzu), a prvog je supruga izgubila nakon godine dana braka, neposredno po rođenju djeteta. Pisma koja joj Max(imilian) piše puna su nježnosti i ljubavi, a u predgovoru knjige ona piše o njemu kao divnom suprugu i ocu njenom djetetu. Iz zapisa je još vidljiva njegova beskrajna ljubav i poštovanje prema Tegetthoffu koji ga je i sam cijenio toliko da je njemu pripisao sve zasluge za pobjedu u Viškom boju.
Anton Romako, Viška bitka, Wilhelm von Tegetthoff (u sredini) i Maximilian Daublebsky von Sterneck (lijevo) na komandnom mostu
Igrom sudbine, njegov je zakoniti sin Maximilian Daublebsky von Eichhain, (1865-1939), završivši Vojnopomorsku akademiju u Rijeci, dobio namještenje u Puli te ovdje ostaje sve do pada Carstva. On u Puli 1900. gradi vilu Daublebsky, impozantnu građevinu na vrlo velikom zemljištu u neposrednoj blizini Mornaričkog parka, bolnice (Marine Spital), Arsenala. Njegova majka, spomenuta Amalie Pabst, također živi sa sinom u Puli gdje i umire 1910. Otac i sin Daublebsky mimoišli su se tj. nikada nisu živjeli istovremeno u istom gradu, a otac je već davno bio mrtav kada je vila sagrađena te je pogrešno nazivati je vilom Daublebsky von Sterneck, jer je ona, u stvari, Daublebsky von Eichhain.
Maximilian Daublebsky von Eichhain, sin, prvi vlasnik vile u Puli
Admiral Erich Heyssler, (1869 – 1948), rođen u Linzu, bio je zapovjednik podmorničke stanice, nadređen svim zapovjednicima i posadama podmornica, odgovoran za vježbe, testiranje podmornica i za njihovu borbenu spremnost, ali je od nadređenih bio omalovažavan. Trudio se podići dignitet podmorničara i postaviti službu podmorničara na višu razinu no istovremeno je bio izrazito kritičan i neprilagodljiv, pa je 1912. smijenjen s te funkcije. Zapovjednikom krstarice Helgoland, koja uspješno sudjeluje u Prvom svjetskom ratu, postaje 1917. Bio je u braku s Nannie Heyssler, (1870 – 1938), rođenom Hancock, s kojom je imao troje djece, jedno od njih bila je Mary, rođena 14. prosinca 1903. u Puli. Erich Heyssler umro je 4. rujna 1948. u Grazu u kojem danas jedna ulica nosi njegovo ime.
Jaroslav Okuniewsky, supruga Otilia Miller, starija kćer Dora i mlađa Olga
Dr.Jaroslav Okuniewsky (Ярослав Окуневський) bio je vojni liječnik i rukovoditelj medicinske službe austrougarske Mornarice, činom kontraadmiral, putnik, pisac, filantrop i obrazovni aktivist. Također i sudionik ukrajinske narodne revolucije od 1917. do 1921. Autor je više putopisa, a pisao je i memoare.
Rođen je 5. ožujka 1860. u gradiću Horodenka, u Galiciji – prethodno Poljska, zatim dio Austro-Ugarske Monarhije, a od 1921. dio zapadne Ukrajine. Otac Hipolit bio je svećenik i, osim njega, imao je još četvoro djece – najstarijeg Teofila i mlađe kćeri Emily, Nataliju i Olgu. Teofil je bio poznati odvjetnik, osnivač ukrajinske Nacionalne demokratske stranke, veleposlanik u austrijskom parlamentu, koautor statuta rusko-ukrajinske Radikalne stranke. Jaroslavova sestra Olga (1875.-1960.) bila je poznata pijaniskinja, a sestra Natalija (1864.- 1923.) aktivistkinja ženkog pokreta u Galiciji. Srednja sestra Emilija bila je udata za odvjetnika Dorundyaka, a umrla je u tridesettrećoj godini. Čitava je obitelj bila vrlo poznata i značajna u kulturnim i političkim krugovima Ukrajine.
Kad je Jaroslavu bilo petnaest godina umrla mu je majka pa djecu odgaja baka Anna Kobrynska u prijateljskoj atmosferi, u duhu kršćanskoga morala i nacionalnog identiteta. Jaroslav je pohađao seosku školu u Javorivu, kasnije u Snyatynu, a zatim je poslan na Kolomyyskoy školu, gdje je trpio ponižavanje od poljskih studenata. Bio je kratkovidan i od najranije je dobi nosio naočale. Sa sedamnaest godina odlazi na Medicinski fakultet bečkog Sveučilišta. Zbog teškog materijalnog stanja dobiva stipendiju Ministarstva rata Austro-Ugarske vojske. Zahvaljujući starijem bratu Teofilu, koji je tada studirao pravo, u Beču upoznaje brojne ukrajinske studente te ubrzo postaje članom ukrajinske akademsko nacionalno-domoljubne udruge “Sich”. Zajedno s izdavačem Ostapom Terletskijem uspostavlja Slavenski Almanah gdje objavljuje tekstove o povijesti Ukrajine. Almanah ubrzo plijeni policija zbog proukrajinskog sadržaja. Jaroslav i dalje oko sebe okuplja istomišljenike, politički djeluje te organizira prvi kongres mladih Galicije i Bukovine.
Doktor medicine postaje 1884., a zbog dobivene stipendije mora raditi u vojnoj službi te biva raspoređen u Pulu na mjesto kirurga. Podaci govore da je u tu službu formalno primljen 27. studenog 1879. dok je još bio student treće godine. Naredne 33 godine Jaroslav Okuniewsky ostaje vezan za Pulu i Mornaricu; prolazi sve etape medicinske karijere, mnogo putuje na raznim brodovima i jahtama u vlasništvu Mornarice, radi u pulskoj Mornaričkoj bolnici, a dvije godine i rukovodi njome. Nakon promaknuća u kontraadmirala i načelnika glavnog stožera liječničke službe Austro-ugarske monarhije povremeno živi u Beču. Budući da je bio Ukrajinac takvo što je bilo isključivo rezultat njegova rada, visoke inteligencije i opsežnog znanja. Tečno je, pored materinjeg, govorio engleski, francuski, talijanski i njemački jezik. Mnogo je pažnje polagao na poboljšanje medicinske skrbi kako na brodovima tako i u samoj pulskoj bolnici. Proučavao je liječničku praksu drugih naroda i pratio napredak medicine drugih država. Poučen iskustvima stečenima na brodovima uveo je medicinske savjetnike, razvio medicinski statut Austro-Ugarske, doprinijeo znatnom razvoju pomorske medicine uopće. Bio je prvi ukrajinski nositelj Viteškog križa Franje Josipa, bio je i vitez Reda španjolske kraljice, francuske Legije časti, najvišeg kineskog naslova i još mnogih sličnih odlikovanja u raznim državama svijeta. Služba u mornarici dala mu je priliku putovati Sredozemljem, Europom, Afrikom, bio je i u Aziji, Oceaniji i Americi. Vidio je iz prve ruke vulkanske erupcije, Kineski zid, džungle Latinske Amerike, planine Tibeta, egipatske piramide i budističke hramove, djela starih Grka i Rimljana. Budući da je bi vrlo obrazovan, stručan i talentirani pripovjedač, a uz to i elegantan i kulturan, uvijek je bio dio državnih izaslanstava pa je tako upoznao i careve, sultane, plemenske vođe i najviše dužnosnike svih država koje je posjećivao. Svaki je slobodni trenutak koristio za pisanje i fotografiranje, a prikupio je i brojne zanimljive predmete iz čitavog svijeta (zbirka je izgubljena u vrijeme Drugog svjetskog rata). Njegov je pristup medicini bio ono što danas nazivamo holističkim tj. pristupao je čovjeku kao cjelini i na taj način odlučivao o terapiji, a ne liječeći tradicionalno samo simptome određene bolesti.
Nakon propasti Monarhije, vraća se u Ukrajinu gdje nastavlja obavljati visoke državničke dužnosti u području medicine, ali djeluje i humanitarno zahvaljujući brojnim stečenim vezama tijekom karijere. Posljednjih deset godina života živi s bratom u njegovoj kući u rodnom Horodenku, radi kao liječnik u vlastitoj ordinaciji, uglavnom besplatno, i u mjesnoj bolnici koju je i sam pomogao izgraditi 1909. godine. Kako vlada odbija isplaćivati mirovinu bivšim pripadnicima austrijske vojske on vrlo skromnim sredstvima potpomaže obrazovanje djece bez roditelja i čini sve za poboljšanje zdravstvenog sustava.
Još 1899. se vjenčao s Otiliom Miller s kojom je imao dvije kćeri, Doru (Theodoru) i Olgu (Oli). Dora je rođena 1900. u Puli, a Olga dvije godine kasnije u Brnu no obitelj se, navodno, potom zajedno vratila u Pulu otkud i potječe fotografija iz 1906. snimljena u atelieru Flora. Nepoznato je koliko su ostali na okupu u Puli no nakon povratka u Horodenku jasno je da tamo živi bez njih; brojna pisma koja im je slao puna su ljubavi i posvećenosti, a redovito im šalje i novac. Neki izvori tvrde da je supruga odbijala otići iz Beča te da je Okuniewsky postajao sve očajniji u toj izolaciji pa mu konačno stradava i srce. 20. listopada 1929. je operiran, naoko se dobro oporavlja no nekoliko dana kasnije, 24. listopada, brat ga pronalazi mrtvog na podu kupaonice. Šire se glasine da se ubio zbog očaja i beznađa,a njegovo stanje dijelom potvrđuju riječi Vladimira Doroshenka: “Dr. Jaroslav Okuniewsky bio je pravi Europljanin, neobično kulturan i obrazovan čovjek, uvijek elegantan i ukusno odjeven, bio je uzor gospodina. Nakon što je sve izgubio propašću Monarhije proveo je starost u siromaštvu, a da nikada sam nije tražio pomoć od zajednice kojoj je toliko dao.“
Pokopan je uz vojne počasti i prisustvo brojnih građana i dužnosnika u obiteljskoj grobnici na groblju u Horodenki. Na ispraćaju je bila kćer Olga, a supruga Otilia je ostala u Beču njegujući bolesnu Doru. Nedostatak podataka od supruzi ne pomaže rasvijetliti koja je od spomenutih verzija o njihovom bračnom životu bliža istini, ali ono što je najvažnije, a to je njegov doprinos medicini i zdravstvu, ostaje neupitno.
I još: Mlađa kćer Olga je završila Likovnu akademiju u Beču i bavila se ekspresionističkim slikarstvom. Udala se za skladatelja Stefana Wolpea koji joj je posvetio brojne skladbe, imali su kćer Katharinu (rođena 9.9.1931., umrla u veljači 2013. u 81. godini), ali su se razveli nakon samo tri godine. Još jedna velika priča stoji iza ovih nekoliko šturih podataka. Naime, Wolpe je bio komunist židovskog porijekla te je Olga sa svojom djevojčicom morala bježati od nacista da bi se konačno domogla Londona. Katharina postaje vrhunska pijanistkinja, a Olga otvara atelier i bavi se slikarstvom sve do smrti. Sahranjena je u Londonu 3. travnja 1985.
Starija kćer Dora udala se za bečkog liječnika s kojim je imala četvero djece. Umrla je 1949. nakon operativnog zahvata. Njezina kćer Theodora je završila medicinu i otišla u SAD, jedan od sinova je umro u osamnaestoj godini, a drugi također postao liječnik.
Došaptavanje: Postojale su glasine da je Okuniewsky bio zaljubljen u slavnu Solomiyu Krushelnytsku, jednu od najboljih sopranistica prve polovine 20. stoljeća koja se nakon muževe smrti 1920. vratila u Ukrajinu i tu provela ostatak života bez da se ponovo udavala. Poznato je da mladi Okuniewsky nije propuštao priliku gledati je u svakoj predstavi, posjećivati je i poklanjati joj cvijeće. Nagađa se i da ju je bio spreman zaprositi, ali to ipak nije učinio već se vjenčao s Otiliom. Ne postoje pouzdani podaci o njihovim susretima nakon toga.
NAPOMENA: Život i rad Hede von Trapp prezentirala sam na ovogodišnjem Pazinskom memorijalu (Pazin, 24. rujna 2021.). Rad je znatno obogaćen te ću ga objaviti ovdje nakon što bude publiciran u Zborniku.
Hede Rudolfine Saida von Trapp rođena je 18. studenog 1877. u Puli. Bila je spisateljica i slikarica, a nakon studiranja u klasi berlinskog profesora Ericha Ludwiga Stahla bavila se i ilustriranjem knjiga. Sudjelovala je na skupnim, ali imala i samostalne izložbe. Bila je starija sestra Wernera, poginulog 1915. u Prvom svjetskom ratu, i nadaleko poznatog Georga von Trappa, oca obitelji po čijoj je, bitno izmijenjenoj priči, snimljen film „Moje pjesme, moji snovi“ (The Sound of Music, 1965./A life of Music, 2015.)). Poznato je da je u prosincu 1899. živjela u Puli, u ulici Via della Specola/Sternwarten strasse 6, na vrhu današnjih stuba Jurine i Franine, nasuprot vile Dore ili u današnjem Serliovom prilazu, ovisno o numeriranju zgrada dok je to još bila jedna ulica. Dopisnica koju joj je Georg 17. siječnja 1899. poslao iz Južnoafričke Republike adresirana je na Via Specula 6.
Udala se u periodu od 1899. do 1901. za Roberta Eduarda Lutza, Georgovog prijatelja, elektorinženjera zaposlenog u K.u.K Pula koji je zajedno s Heinrichom Hinterbergerom izumio i patentirao uređaj za mjerenje saliniteta vode. Hede i Robert imali su troje djece, po svoj prilici rođene u Puli: Georga Roberta (1902-1980), Herthu Annu (1903 – 1986) i Hannu Milly (1904 – 1942). Nije poznato koliko je brak potrajao, no Robert je 1916. već bio vjenčan sa svojom drugom suprugom Helenom s kojom je imao još troje djece. Od 1919. do 1921. bila je u braku s Gustavom Wallaschekom, umjetničkim voditeljem serije knjiga za djecu Konegen, a od 1942. u braku s Franzom Karlom Girakom.
Nakon odlaska iz Pule, a nije poznato kada točno, Hede je živjela i radila u Korneuburgu gdje danas jedna ulica nosi njezino ime. Izložba njenih sedamdeset crteža i gravura postavljena je 1911. godine u Miethke Gallery, a 1914. je sudjelovala na dvomjesečnoj međunarodnoj izložbi u Kunsthalle Bremen. Umrla je u Austriji 1947. godine.
Objavljene su joj četiri knjige: Istrianischer Rosengarten, pjesme o Istri, 1907.; Radierungen, Horen-Verlag, Worpswede-Charlottenburg 1913.; Chinoiserie, Horen-Verlag, Worpswede-Charlottenburg 1913.; Das Buch der Begebenheiten, bajke sa slikama, Horen-Verlag, Worpswede-Charlottenburg 1913.
Zahvaljujući planetarnoj popularnosti obitelji njezina brata Georga, Hede je ostala u sjeni. Žalosno je što čak i u knjizi o povijesti Pule, koja je inače odličan uradak skupine autora, članak o Hedi ilustrira fotografija Georga von Trappa i njegove supruge.
Pula/Pola 