Kad Perotići podvuku crtu

Zahvaljujući matičnim knjigama moguće je rekonstruirati život pojedinih obitelji kroz značajne događaje koji su se u njih upisivali. Tako je to i u slučaju obitelji Perotić čiji je najstariji član u Pulu stigao iz Vodica početkom 17. stoljeća za jednoga od pokušaja naseljavanja grada koji na drugi način ne bi mogao opstati zbog visoke smrtnosti.


Andrija Perotić, sin Andrije, se rodio 1639., a umro 1709. godine što znači da je živio sedamdeset godina i za to vrijeme, u četiri braka, imao je trinaestero djece čiji životni vijek navodim uz ime:

Perina 0, Damiana 0, Damiana Elena 0, Demetria Damiana 0, Blaž 1, Jakov 2, Josip 6, Helena ?, Nikola ?, Jekomina ?, Fior 63 , Andrija 32, Miho Augustin 43.

Dakle, od trinaestero djece (pre)živjela su tek trojica sinova. Troje djece za koje ne postoje podaci je vjerojatno također umrlo u sasvim ranoj dobi, jer ni za jedno od njih kasnije nema traga ni u jednoj od matičnih knjiga.


Fior, prvi preživjeli Andrijin sin, imao je četrnaestero djece, ali s jednom ženom (!), Marijom Brandicci, koja je poživjela čak 75 godina. Imali su sljedeće potomke:Mihovil 0, Marko A. 1, Dominika A. 1, Dominika 1, Dominika A. 1, Josip 3, nepoznato ime 3, Antonija ?, Marija ?, Andrija ?, Katarina ?, Paskva ?, Liberal 16, Marija A. 26. Od svo četrnaestero djece jedina je potomke mogla imati Marija A., što znači da Fior vjerojatno nije imao muške nasljednike.


Miho Augustin, drugi preživjeli Andrijin sin, iz jedinog je braka imao desetero djece, a to su: Nikola 0, Andrija Antun 4, Giacoma 1, Šimun Antun 3, Marija Antonija ?, Giacomo ?, Perina ?, Andrija 15, Fior Teodoro 49Teodor 67. Od desetero djece oca su naslijedili Fior Teodoro i Teodor.

Andrija, treći preživjeli Andrijin sin živio je 32 godine, po svoj prilici nije imao potomaka niti se ženio.


Od tridesetsedmero djece rođene u razdoblju od 1677. do 1730. godine, zrelu je dob dočekalo pet muških i jedan ženski potomak, Marija A. koja je umrla s 26 godina. Obitelj Perotić se u pulskim matičnim knjigama spominje sve do 1810. i spada među one koje su najcjelovitije dokumentirane. U razdoblju nakon 1730. u toj se obitelji smanjuje broj rođene djece, ali ne i smrtnost koja je, osobito kod ženske djece, visoko zastupljena.

Julius Gari Melchers, Majka i dijete, 1906.

Izvori:
Život i smrt u Puli, Slaven Bertoša, Matica hrvatska, Pazin, 2002.; artic.edu

Naslovna fotografija: Morgan Weistling, Kissing the Face of God, 2001.

Kapetane moj…

Grafika je nastala krajem 18. stoljeća prema crtežima Louisa Françoisa Cassasa za djelo Josepha Lavalléea Voyage pittoresque et historique de l’Istrie et de la Dalmatie, riječ je o topografskom prikazu pulskog amfiteatra i dijela Pule. Akvarelirani crteži se danas čuvaju u Muzeju Victorije i Alberta u Londonu (repozitorij MUO)

Tijekom  čitavog 18. stoljeća Venecija više ne pokazuje osobit interes za Pulu, grad je zapušten, zidine ruinirane, spomenici obrasli korovom; 1741. grad broji svega 661 stanovnika.

17. listopada 1797. Napoleon, kao predstavnik Francuske, i grof Ludwig von Cobenzl, kao predstavnik Austrije potpisuju tzv. Kampoformijski mir koji znači kraj Prve koalicije, pobjedonosni završetak Napoleonovog pohoda u Italiju te završetak prve faze Napoleonskih ratova. Mirovni sporazum je odredio raspodjelu teritorija: teritorij Mletačke Republike je podijeljen, a Belgija je pripala Francuskoj. Nakon gotovo 500 godina vladanja,  Mletačka republika tako ostaje bez Pule koja pripada Austrijancima koji je već 1805. gube od Francuza, da bi je iznova vratili 1813.

U takvim gradskim uvjetima, kapetan pulske luke je Antonio Zvanović. Zahvaljujući njegovom čestom spominjanju u matičnim knjigama moguće je rekonstruirati isječak osobnog života jednog Puležana s kraja 18. i početka 19. stoljeća. 

Kapetan Zvanović dolazi u Pulu najkasnije 1783. godine, jer je tada po prvi put zabilježeno njegovo ime kao kuma iz ovoga grada (di questa citta) na krštenju nekog djeteta. U Pulu je doselio zajedno sa suprugom Meneghinom i roditeljima. Djece, po svoj prilici, nisu imali.

  • 1785., u 38. godini života, umire Meneghina nakon šest dana ognjice. Nekoliko mjeseci nakon njene smrti, Antonio se ženi Loredanom, kćeri Jakova Mihaljevića iz Ližnjana. Vjenčanje je održano u kući njezine bake Caterine Salviani, a obred je obavio kanonik Giovanni Battista Bradamante. Kumovi su bili Antonio Magno, Antonio Poppazzi i Zuanne Polo.
  • 5. prosinca 1788., u 22.45, umire Antoniova mama u 69. godini života
  • 26. siječnja 1799. mu se rađa kći Antonija Ivana. Zbog procjene da dijete vjerojatno neće preživjeti, krštena je kod kuće od pulskog kanonika Franje Ksavera Lučića. Nekoliko dana kasnije služba je dopunjena u crkvi, a kumovi su bili Biasio Maschieri, vlasnik spremišta ugljena koje se nalazilo u luci, i plemkinja Giovanna Marinoni.
  • 1800. u kolovozu se rađa druga kći, Katarina. Krstio ju je kanonik Antun Škerbić, a kumovi su bili Domenico Simonelli i grofica Mattia, supruga grofa Giuseppea Lombarda koji će 1807. postati delegatom Talijanskog kraljevstva.
  • 1803. godine u ožujku se rađa sin Petar koji umire osam dana nakon poroda.
  • 1803., iste godine, od bolesti pluća, umire otac Petar (Piero Suanovich) u 72. godini (bio je mlađi od svoje supruge osam godina).
  • 1803., iste godine, nakon njega, umire prva kći Antonija Ivana, u dobi od nešto više od četiri godine, a četiri dana nakon nje i trogodišnja sestra Katarina.

Loredana i kapetan Antonio tako ostaju sami. Zadnji ih put matične knjige bilježe kao kumove na krštenju 1815. godine. Utješno je misliti da su se voljeli.

Ta 1803. je bila godina u kojoj je umrlo najviše stanovnika Pule, čak 120, za čitavog perioda od 1625. do 1815. Ukupno stanovništvo početkom 19. stoljeća nije brojalo više od tisuću ljudi.

Pula, Marco Sebastiano Giampiccoli, bakropis u boji, oko 1780. (AMI, Zbirka grafika)
Pula, Marco Sebastiano Giampiccoli, bakropis u boji – detalj, oko 1780. (AMI, Zbirka grafika)

Usputno zapažanje: zanimljivo je kako mnogi autori pulskih veduta kroz povijest prikazuju Arenu, kako njenu polukružnu formu tako i položaj. Lako se može zaključiti da Pulu nisu vidjeli već su precrtavali s nekog prethodnog, također lošeg predloška ili su možda teško uhvatljivu kružnu strukturu grada slikali po sjećanju.

Literatura:        

S.Bertoša,  Život i smrt u Puli, MH Pazin, 2002.

B.Benussi, Povijest Pule, ZN Žakan Juri, Pula, 2002.

D. Dukovski, Povijest Pule,  Nova Istra, Pula , 2011.

Veduta Pule 1847., August Anton Tischbein (1805 -1867)

Castropole traju vječno

Jedna od tri najznačajnije ulice stare gradske jezgre Pule nosi naziv Castropola, a dobila ga je po srednjevjekovnoj patricijskoj obitelji čiji potomci i danas postoje pod prezimenom Pola. Obitelj Castropola prvi se put spominje 990. godine, ali pod imenom Sergi, što je ujedno i ime najvažnije gradske ulice nazvane pak po antičkoj obitelji Sergi čija je pripadnica dala podići znameniti slavoluk Sergijevaca. Nameće se logičan zaključak da su Castropole potomci Sergija, ali to do danas nije dokazano. Druga, nešto realnija pretpostavka je da je riječ o izvorno franačkoj obitelji koja je u Pulu došla tijekom 9. stoljeća.

Obitelj Sergi 990. godine daruje zemljište na brdu Sveti Mihovil za izgradnju istoimene benediktinske opatije što je ujedno i prvi pisani trag prezimena nakon antičkih Sergijevaca, a nakon toga se 1180. godine spominje porezni službenik Bonifacio Sergi od kojeg je moguće pratiti obiteljsko stablo. Bonifacio je imao 3 sina: Galvana, Nascinguerraa I i Paponea. Izvori navode da je 1251. Galvano bio gradonačelnik Pule. Dio obiteljskog stabla Castropola, po dostupnim podacima, bi izgledao ovako:

Godine smrti i rođenja treba uzeti s rezervom

Pula u neprestanom loptanju između Venecije i Akvileje krajem 13. stoljeća, potpada pod akvilejski patrijarhat koji na čelo gradske vlasti postavlja Sergijevce dodijelivši im utvrdu, u sklopu koje su i živjeli, na današnjem  Kaštelu pa oni postaju gospoda „de castro Polae“ otkuda i potječe prezime Castropola. Obitelj je do tada već zauzela sve važnije funkcije u gradu i praktički postala gospodarom života i smrti. Snažno podržavanima od akvilejskih patrijarha Castropolama baš ništa ne može nauditi. Kakva god da se nesreća obruši na grad oni i dalje zadržavaju i vojnu i svjetovnu vlast, a ona postaje apsolutna kad Matteo I Castropola postane biskup. Ništa što se događalo u gradu, od trgovine, sudstva, obrane do rođenja i sprovoda nije se moglo ni započeti ni dovršiti bez potpisa nekog od članova obitelji. Dakako, ulizijući se sad Akvileji, sad Veneciji, u ključnim trenucima vladari grada ostaju bez potpore te su prisiljeni prikloniti se jednoj ili drugoj strani, ali uvijek sa sve manje prava i sve više obaveza. Pučka stranka koja je bila privržena Veneciji i protivila se apsolutnoj vlasti moćne obitelji samo je čekala povoljan trenutak da ih izbaci iz grada. To im, nakon optužbe da su oni zaslužni za štete nastale uslijed nekoliko neprijateljskih upada u grad, konačno i polazi za rukom 1331. godine. Vlast u Puli preuzima Venecija i tada počinje gotovo petsto godina njihove vladavine. 1335. Puljani sravnjuju sa zemljom utvrdu kako bi spriječili povratak Castropola u grad. Postoji legenda da su ubijeni svi članovi obitelji osim jednog, ali istražujući ovu temu, nisam pronašla temelj toj tvrdnji. Doduše, jedini koji tih godina, prema obiteljskom stablu, nastavlja lozu je Niccolo, sin Sergija II, ali vjerujem da je to više zbog nedostatka podataka nego eventualnog smaknuća cijele obitelji.

Nakon bijega iz Pule, obitelj odlazi u Treviso u kojem još od početka 13. stoljeća živi jedan ogranak obitelji čiji je pripadnik Bonifacio I da Pola 1269. postao treviški gradonačelnik. Zahvaljujući vještinama Sergia III da Pola, obitelj se znatno bogati; jedan sin  postaje doktor prava, a drugi glavni rimski sudac. Sljedeća generacija gradi palaču Pola u Trevisu dok je Laura da Pola zabilježena na portretu Lorenza Lotta (o njemu sam već pisala). 1569. Sergio da Pola bori se protiv Turaka, njegov brat Ansoisio da Pola ženi Laviniu Caetani, pripadnicu jedne od najmoćnijih rimskih obitelji koja daje čak dvojicu papa. Njihov sin Filippo Cristoforo seli se 1607. u Češku čiji potomci tamo žive i danas i posjeduju dvorac Bukovec.

Lorenzo Lotto, 1544., portreti Laure de Pola i supruga Feba Bettignolija
Nicolo di Colloredo i Laura di Paolo Castro Pola, 1604. (nisam pronašla autora)

Laura di Paolo Castro Pola, nećakinja Laure s poznatog portreta Lorenza Lotta (gore), udala se za Nicoloa Colloreda, pripadnika buduće dinastije Colloredo-Mansfeld. Iz te je dinastije poznavateljima pulskog austrougarskog razdoblja poznat i kapetan korvete grof Hyeronimus Colloredo Mannsfeld, vlasnik vile Marije/Vally na Verudi, nasuprot vile Starza.

Sljedeći važan član obitelji bio je Paolo de Pola, nećak gore spomenute Laure udate za Nicoloa Colloreda, vitez najvažnijeg venecijanskog reda sv. Marka koji je oženio Isabellu Gonzaga, kći Ludovica I, markiza od Luzzara (Castiglione) i tako priskrbio obitelji savezništvo s knezovima Mantove. Camillo da Pola postao je 1721. vitez Malteškog reda, a grof Paolo Luigi di Pola, od 1807. vitez Reda željezne krune, osobni je prijatelj Napoleona Bonapartea, koji ga je i posjetio u njegovoj palači u Trevisu.



Paolo de Pola, vitez sv. Marka. Najprije je bio u braku s Orsolom Margheritom, kćeri markiza Alfonsa Bevilacque, a zatim spomenutom Isabellom Gonzaga.
Franjevački samostan, grb obitelji Castropola (fotografija: Aldo Šuran)
Aurelia Pola sa suprugom na slici Poklonstvo pastira Parisa Bordonea, (1500-1570), katedrala Treviso
Joseph Lanzedelli, 1810., Teresa Josepha Walpurga Pola, (1778 – 1815), sa suprugom Adamom Albertom Neippergom i djecom, Alfredom (lijevo) i Ferdinandom (desno). Imali su još dvoje djece: Gustava (1811-1850) i Erwina (1813 – 1897)

Teresa Josepha Walpurga Pola, kći Antonija Pole i Marije Floriane von Turn i Valsassina, imala je dvojicu braće i sestru Sergiu. Prvi brat, Paolo Luigi Pola ima je samo jedno dijete, kćer Antoniju Sofiju. Drugi brat, Giovanni Battista, nije poznat po dobru. Giovanni Battista u mladosti je, navikut na luksuz vodio bezbrižan život i privlačio pažnju svećenstva i vlasti Trevisa. Nakon jednog od svojih putovanja tijekom kojega je posjetio najcijenjenije obitelji Rima, Firenze, Parme i Verone, zatekla ga je prazna obiteljska blagajna. Očajan, on napada nekog posjetitelja u obiteljskoj vili u Barconeu i traži od njega šest tisuća lira. Žrtva ga prijavljuje, a to biva izgovorom vlastima za opsežnu istragu kojoj se pridružuje i crkva. Osim za pokušaj iznude, optužen je i za opetovano silovanje djevojaka i organiziranje orgija. Navodi se, također, da je u njegovoj kući pronađena soba s ljudskim ostacima. Kazna od pet godina zatvora i ukidanje plemićke titule koju presudom dobiva nije u skladu s navodno počinjenim djelima pa je jasno da je većina izmišljena. Ipak, žalbeni sud u Veneciji uspijeva kaznu preinačiti u desetogodišnju robiju u padovanskom zatvoru gdje i umire 1834. godine, a kako nije imao djece, tu i završava talijanska loza obitelji (Castro) Pola. (Giovanni Battista Pola bio je mason, a nadimak mu je bio Titto.)

U Istri su od Castropola ostali kaštel u Savičenti i Dvigrad, a u Puli kapela u Franjevačkom samostanu, priča i ulica u starom gradu s mnoštvom vila s čijih se terasa pruža najljepši pogled na pulski zaljev. U Puli je ostala ta ulica koja je ušla u pjesmu Patrizia, Danijela Načinovića, a zatim i u slavnu Addio Pola, Francija Blaškovića.

PATRIZIA

Koliki su spali na njejnin kušinu
i brali pičurke po njejnin kršinu!
Koliki su klekli na njejni škalin;
rigali natašće u njejn lavandin…
Misto nje su sinoć 
rekli: Addio Pola!
Cosulich Patrizia, via Castropola.
Kantali s trombonon:
- Nikad te ne najden!
U hlad tvojih rožic
nikad već ne zajden.
"Ah von meinen Bergen…
Ah, jetzt muss ich scheiden!"
Proliće u Puli,
Jabuke u cvitu.
Brod u portu tuli: “Pošla je Patrizia...”
Croce e delicia.
I nju je zasika črni parangal.
Grobari i breki levivaju pete.
Hodi funeral.
U nedilju zjutra zakla ju je rum.
Štrolige si rekle: Bumba-lero-bum!

Daniel Načinović

(originalni tekst pjesme Patrizia iz zbirke Daniela Načinovića, Blagosolov barke, Čakavski sabor, Pula 2007.)

Značajniji Sergi/Castropole/Pole:

Monfiorito da Pola, 1265., glavni sudac Istarske županije.
Nascinguerra da Pola, 1285., glavni sudac Istarske županije.
Matteo da Pola, od 1280., pulski biskup.
Sergije II da Pola, pulski kapetan od 1318. do 1319. zapovijedao je istarskom flotom protiv Venecije. 1319. dobio je bitku protiv Nicola Badoera.
Francesco de Pola – 1431. godine, doktor prava u Padovi, glavni sudac grada Rima.
Laura da Pola – koju je naslikao venecijanski slikar Lorenzo Lotto 1544. godine
Laura da Pola – od 1604. supruga baruna Niccoloa Colloreda, pretka kneževske loze Colloredo-Mansfeld.
Paolo Pola – od 1675. vitez Reda svetoga Marka.
Francesco Alberti di Pola – od 1677. princ – biskup u Trentu.
Sergio Pola – od 1706. naslovni biskup Famaguste.
Camillo Pola – od 1721. primatelj Malteškog reda u Veneciji.
Paolo Luigi di Pola – od 1807. vitez Reda željezne krune. Bio je i prijatelj Napoleona Bonapartea.
Tereza Pola – od 1806. supruga generala grofa Adama Alberta von Neipperga.
Bedřich Pola – osnivač prvog privatnog centra za razvoj integriranih krugova u Češkoj i Slovačkoj Federativnoj Republici i vlasnik dvorca Bukovec.

Ulica Castropola na planu grada iz 1898.

Izvori:

castropola.net

geni.com

Bernardo Benussi, Povijest Pule u svjetlu municipalnih ustanova do 1918. godine, ZN Žakan Juri, Pula 2002.

Darko Dukovski, Povijest Pule, Nova Istra DHK, Pula 2011.

Antoine De Ville, kakva faca! Uistinu, kakva faca?

Zahvaljujući rimsko-njemačkom caru Fridriku II i akvilejskom patrijarhu Bertoldu VII. od Andechsa (13.st.) sačuvani su pulski antički spomenici i u vremenima kada se do njih nije mnogo držalo, a bili su izvor građevinskog materijala, besplatan i pri ruci. Naime, patrijarh Bertold (1218 – 1251), u čijem su vlasništvu bile spomenute građevine, uveo je kaznu od 10 bizancija za svakoga tko bi se drznuo i samo pomaknuti koji kamen, a kamo li ga prisvojiti. Naravno, očuvanju spomenika kasnije je kumovala i marginalna pozicija Pule uslijed epidemija i posvemašnje zapuštenosti grada. Četiri stotine godina nakon brižnog patrijarha,  Antoine De Ville, vojni inženjer i graditelj utvrda, će sasvim slobodno raspolagati tim istim građevinama.

Rimsko-njemački car Fridrik II.
Patrijarh Bertold VII. od Andechsa

Željezni topovski projektili su u kasnom petnaestom stoljeću sasvim izmijenili način zaštite gradova. Pozicionirane gradove na ranije nepristupačnim brdima sada je bilo lako dosegnuti: bili su vidljivi izdaleka dok je gradske zidine bilo sasvim lako premostiti projektilima. Nov način zaštite sastojao se od visokih obrambenih kula i isturenih utvrda s kojih je bilo moguće uzvratiti napad i prije no što bi se napadači približili zidinama. Zbog opetovanih uskočkih napada početkom 17. stoljeća u više se navrata pokušava zaštiti Pulu, ali taj posao ne teče glatko što zbog  epidemije kuge 1630. – 31., što zbog loše organizacije samoga  posla. U svakom slučaju, zaštita grada u jednom trenutku postaje hitna. Iako je senat  17. lipnja 1630. i 5. siječnja 1633. odgovornima za gradnju zabranio razgrađivanje ostataka velikog rimskog kazališta na Monte Zaru,  Antoine De Ville to ipak čini te svo iskoristivo kamenje ugrađuje u Kaštel koji i danas, uz amfiteatar, dominira slikom Pule iz zraka. Nažalost, to nije osobito utjecalo na sigurnost i zaštitu stanovništva i Pula nezaustavljivo propada sve do početka 19. stoljeća. Također, utvrda nije dovršena, nikada nije branila grad, a svoj današnji izgled dobiva tek u 20.stoljeću.

Kaštel iz zraka ( preuzeto sa Tourism Office Pula)
Kaštel (foto: Diego Delso, http://delso.photo/ )
Kaštel snimljen s Arene
Položaj utvrde, Arheološka topografija Pule. Ažurirana verzija karte Maria Mirabella Robertia i Štefana Mlakara (izvor: Günter Fischer, Das römische Pola); preuzeto sa: praksa.hr
1866-1878 Vojna karta Pule (izvor: Odjel za graditeljsko nasljeđe Grada Pule); preuzeto sa: praksa.hr

Kakav je mogao biti čovjek koji se suprotstavio naredbi i dijelove jedne veličanstvene građevine ugradio u drugu, također veličanstvenu iako na malo drugačiji način? Za Istrapediu Atilio Krizmanić pak, piše ovako:

„De Ville, Antoine, vojni inženjer i graditelj utvrda (Toulouse, 1592 – ?, 1674). U početku stručnjak za mine i sudionik u ratovima, poslije se specijalizirao za vojnu arhitekturu. Bio je u službi francuskog dvora, savojskoga vojvode i Mletačke Republike. Kao povjerljiva ličnost kardinala Richelieua brzo je napredovao i postigao visoke činove. Izradio je nacrte i 1630–32. započeo gradnju puljske mletačke utvrde na lokaciji srednjovjrkovnog kaštela i antičkog kastruma. Začetnik je postupnoga napada iz dvaju pravaca, što ga je poslije usavršio Vauban. Za njegova boravka u Puli izbila je kužna epidemija koja mu je pokosila dva sina. Optužbe da je razorio rimsko kazalište Zaro kako bi kamenim blokovima zidao mletačku utvrdu nisu točne, a spriječio je i rušenje amfiteatra. Najpoznatije mu je djelo traktat o utvrdama Les fortification (Lyon 1628), u Puli postoji »editio princeps« toga djela.“

Do nekih pouzdanijih podataka možemo, po osobnoj procjeni, izabrati kome ćemo vjerovati.

Iz knjige Život i smrt u Puli, Slavena Bertoše, koja se bavi isključivo matičnim knjigama pa su podaci vjerodostojni, ne saznajemo ništa o tom rimskom kamenju, ali saznajemo ponešto novo o karakteru velikog graditelja. Naime, 5.studenog 1632. genijalnom je inženjeru i plemiću kršteno dijete, tek rođeni Lorenzo, u pulskoj katedrali od svećenika Alberta del Becha. Zaveden je kao izvanbračno dijete mnogoštovanog gospodina kavaljera Antoinea De Villea i Fumije iz Mutvorana (tada kaštel na Puljštini, a ranije utvrda koja je štitila uvalu Budava, glavnu luku Histra u neposrednoj blizini Nezakcija. U djelu Portus et urbis Polae… de Ville opisuje mutvoransku utvrdu). Beba je, kažu knjige umrlih, živjela tek tjedan dana, do 12. studenog 1632. Podatke o drugom sinu, kojeg spominje Krizmanić, Bertoša ne bilježi.

Portret Antoinea de Villea iz njegove knjige Les fortifications, Paris,1629.

Eto, ipak možemo biti sasvim sigurni da je gradio Kaštel i da se istovremeno, barem jednom, vrlo intimno družio s Fumijom iz Mutvorana, a možemo pretpostaviti i da je Fumija bila sasvim posebna mlada žena jer je de Ville bio sasvim poseban mladi gospodin. Naime, portret koji ga gotovo sigurno predstavlja naslikala je 1626-27. Artemisia Gentileschi, (1597 – 1652), talijanska barokna slikarica, prva priznata slikarica u muškom umjetničkom svijetu.

Ritratto di Gentiluomo, (vjerojatno Antoine de Ville), Artemisia Gentileschi, 1626-27.; procijenjena vrijednost od 800.000 USD do 1.200.000 USD; privatno vlasništvo, USA
Detalj – privjesak s inicijalima A.G. svjedoči o bliskosti de Villea i autorice

Artemisia Gentileschi bila je poznata po mitološkim i biblijskim prizorima, a imala je prednost nad svojim muškim kolegama jer je kao žena smjela slikati ženske aktove. Međutim, slikala je i portrete suvremenika, a jedan od njih je taj impresivan portret u prirodnoj veličini (204,5 cm x 190,2 cm) za kojeg se smatra da predstavlja Antoinea de Villea.

Autoportret, Artemisia Gentileschi,1638 – 1639, wikimedia

Više o toj sjajnoj ženi možete saznati na sljedećoj poveznici: https://voxfeminae.net/strasne-zene/chiaroscuro-zivota-artemisie-gentileschi/

DODATAK KOJI PONEŠTO OBJAŠNJAVA, ALI NIŠTA SASVIM NE RAZJAŠNJAVA: 

“Izrada nacrta i rukovođenje izgradnjom utvrde u Puli – koja bi štitila luku i grad – povjerena je francuskome vojnom inženjeru Antoineu De Villeu, koji je polovicom dvadesetih godina XVII. stoljeća stupio u službu Mletačke Republike. De Villeovo je ime tada već bilo poznato diljem Zapadne Europe, napose zbog novih strategija i taktika ratovanja koje su dovele do porasta društvenoga statusa vojnih arhitekata. Inženjer je o tom djelu ostavio zapis u kojem ističe izvornost svoje zamisli: „Oblik je uobičajen, način gradnje novoizumljen, moj: nitko drugi nije ga iznio ni usmeno ni pismeno.“ Iako su ga i suvremenici držali izvornim i nadarenim konstruktorom i teoretičarem, De Ville je bio produkt ideja i vizija koje su u području znanstvenih i tehničkih dostignuća obilježavale njegovu epohu. Nepredvidivom igrom slučaja našao se ugledni i traženi europski arhitekt – tvrđavni konstruktor Antoine De Ville u maloj malaričnoj i porušenoj Puli. Točan datum njegova prvog dolaska u Pulu nije zabilježen, iako se prema nekim arhivskim vijestima može zaključiti da je u njoj boravio u nekoliko navrata. Sasvim je sigurno da je morao sudjelovati u izboru mjesta na kojemu će niknuti, no o tome se nisu sačuvali izravni podaci. Valja pretpostaviti da je francuski inženjer navratio u Pulu u prvim mjesecima 1630., odredio mjesto gradnje i načinio izvedbeni projekt utvrde. Polovicom prosinca 1630. rašporski kapetan Giacomo Contarini izvijestio je vladu u Mlecima da je u Puli obišao gradilište utvrde na brdu ponad luke i ustvrdio da je rad uznapredovao te da su podignuta dva bastiona. Čini se da je De Ville nakon početka radova napustio grad. Vjerojatno je već prilikom prvoga boravka u Puli načinio crtež tintom, datiran godinom 1630. s natpisom „Forte del Scoglio di S. Andrea e Porto di Pola“ i autograf „A. De Ville eques fecit“, koji se se čuva u British Library u Londonu. 

U proljeće 1631. De Ville se ponovno našao u Puli. Rašporski kapetan Contarini, u izvješću Senatu potkraj travnja 1631., pun je hvale za francuskog inženjera: „Gospodin kavaljer Antoine De Ville, francuski plemić i inženjer Vaše Prejasnosti, toliko je zagrijan za ove gradnje da se neprestano nalazi u utvrdi i svugdje gdje treba. Svim je duhom vrlo odan Vašoj Prejasnosti, a i dostojan Vaše milosti.“ Poduzetni i okretni Francuz neprijeporno je impresionirao rašporskoga kapetana i zadobio njegovu naklonost. De Ville je za mletačku vladu napisao kratko izvješće o „početku i napredovanju izgradnje utvrde“, koje je, kao prilog Contarinijeva pisma, posada utvrdnoga kaića odnijela u Grad na lagunama. Evo nekih dijelova toga kronološkog opisa obavljenih radova. Početak gradnje vezan je za nastojanje kapetana Kulfa Andreu Zuliana, prvog nadglednika radova koji je, kako svjedoči De Ville, početkom ožujka 1630. izdao naredbu vlasnicima volovskih zaprega južnoistarskih sela o obvezatnom prijevozu obrađenoga kamena od brda Zara do gradilišta utvrde. Istodobno je Zulian naredio da se ispeče potrebna količina vapna te da radnici budu spremni za početak radova. De Ville je 15. travnja dovršio plan Utvrde (Fortezza) i odmah je započelo kopanje temelja. Pulska luka i brdo ponad nje pretvorili su se u veliko gradilište. Osim stotinjak galijota koji su radili na grubim zemljanim radovima, Zulian je iz Rovinja doveo 15–20 klesara i 10–12 zidara koji su pripremali materijal za utvrdu. De Ville dalje svjedoči: “1. svibnja 1630. položen je temeljni kamen. S malo radne snage i nedovoljnim alatom radilo se do 25. svibnja, kada je iz Venecije stiglo 30 klesara s najnužnijim alatom, kao što su drvene i željezne sprave, olovo, kolica, motike, lopate i dr. Povećao se i broj zidara, a 11. lipnja iz Venecije je došlo još 20 klesara, tako da se njihov broj popeo na 50. Na utvrdi je, zajedno s domaćim istarskim majstorima pretežno Rovinjcima, ukupno radilo 80 klesara; zidara je bilo 60, te oko 50 guastadora. U takvome je sastavu rad nastavljen do 2. srpnja, kada je Zulian otišao iz Pule, a njegovo nadgledničko mjesto privremeno stigao sopracomit Morosini; četiri dana kasnije zamijenio ga je Contarini.”

De Ville podrobno opisuje izgled građevine i obavljene radove u srpnju 1630. Izgrađena su dva bastiona prema luci, no samo su u jednome podignute vanjske kamene pregrade; unutarnjih zidova još nema. Radilo se, svjedoči francuski inženjer, sa smanjenom poslugom (ciurma). U Pulu je, doduše, poslano 200 guastadora, no samo ih je oko 160 bilo radno sposobno, dok su ostali neprestano ležali bolesni. Premalo je i galijota koji bi uz brdo vukli kamenje pa je rašporski kapetan objavio naredbu da svi posjednici volova u Pulštini moraju triput tjedno služiti na utvrdi sa svojim zapregama. Radnu dinamiku smanjivala je i ometala stalna nestašica novca. Za obavljanje poslova dnevno je trebalo raditi po 24 para volova. Vlasnicima se plaćalo po 20 solda za svaki par volova, a toliko je iznosila i nadnica seljaku koji je upravljao zapregom. No, zakašnjele uplate mletačke državne blagajne dovele su do opadanja broja radnika. Dana 23. travnja 1631. nadgledavanje radova na utvrdi preuzeo je G. B. Grimani. Inženjer De Ville je zbog duljih poslova u gradovima mletačkoga zaleđa (Dogado) opet otišao iz Pule. Njegovo je izbivanje potrajalo, čini se, više od godinu dana. Polovicom lipnja 1632. De Ville je osvanuo u Veneciji, a predstavnici Senata odmah su ga poslali u Pulu. 

Siromaštvo, besparica, zaostalost, prometna izolacija, nezdravo podneblje, strašni kužni val koji se 1631. sručio na grad i stopu mortaliteta podigao na gotovo 200 promila, atmosfera koju paraju krici bolesnih, napuštenih i umirućih, velike lomače u dvorištu Franjevačkoga samostana na kojima su spaljivana tjelesa umrlih od kuge, bolesni vojnici, izgladnjeli radnici, klesari mučeni nostalgijom i brigom za domom…– sve je to bio dio stvarnosti Pule koju je doživio Antoine De Ville početkom tridesetih godina Seicenta. O tome je u svojem spisu ostavio i osobno svjedočanstvo: 

 „Knežev dvor, odnosno Vijećnica, prijeti da će se svakoga trenutka srušiti na svoje stanare ako se tome ne nađe hitna lijeka. Slično je i s većinom, gotovo sa svim kućama u osobnome vlasništvu: zanemarivane su dugo vrijeme, prokišnjavaju, grede i stropovi su im istrunuli, ziđe visi nagrizeno, polurazvaljeno. Otud onaj kužni zadah zraka što ljude koji ga udišu obhrvava dugotrajnim boleštinama, pogotovo ljeti kada ga sunčana vrelina žešće uspaljuje: tjelesa tada kroz otvore na koži upijaju gnjile isparine razrijeđene žegom – jer i zrak se, zatvoren u smradne zakutke lako kvari čim ga vjetrovi ili propuh ne razgibavaju i obnavljaju te zbog svoje tančine prodire u najdublju nutrinu tijela, od čega krv gnjije, a mozak se kvari.“

Kužni val koji se obrušio nad Sredozemljem i sredozemnim svijetom, ali i mnogim drugim dijelovima Europe, zaustavio je radove na izgradnji utvrde i prekinuo prometnu živost u Pulskoj luci. Inženjer De Ville, poput malobrojnih stanovnika Pule, povukao se u okolna sela, gdje je, kako se vjerovalo, „zrak bio zdraviji“. Možda je utočište potražio u Proštini, u Mutvoranu? Za taj su kaštel vezani upisi u matične knjige pulske župe, koje svjedoče o ljubavnoj epizodi francuskog inženjera s jednom od mještanki, iz koje se rodilo, a nedugo potom i umrlo, muško dijete. Pripremiti gradilište, osmisliti tip utvrde, načiniti nacrt, započeti gradnju i dovesti je do stupnja u kojemu bi se mogao organizirati bar najosnovniji oblik obrane – to je od samoga početka trebala biti glavna De Villeova briga. Dovršiti utvrdu i izgubiti se što dalje od prokletoga grada, prepunoga bolesti i mijazama od malarie. Zato je francuski inženjer donio odluku da ostatke stare utvrde pulskih Castropola „sravni sa zemljom“, kao i ostale beskorisne razvaline“ i na brežuljku „na stotinu stopa nadmorske visine“ podigne novu utvrdu. U velikoj hitnji – ne samo zbog opasnosti da europske sile svoje ratne obračune prenesu i na istarsko tlo, već i zbog težnje da se što prije vrati u Veneciju i Francusku – De Ville je posegnuo za kamenim blokovima antičkoga kazališta podno brda Zara. Valja pretpostaviti da su ga, unatoč uputi Senata izglasanoj na sjednici 17. lipnja 1630., jedino iznimno nepovoljne okolnosti navele na takav postupak.” (Miroslav Bertoša, Pulska luka u doba Venecije)

Antoine de Ville, Luka i grad Pula… (Portus et urbis Polae antiquitatum, ut et thynnorum piscationis descriptio curiosa), Venecija, 1633.
Iz knjige Antoine de Ville, Luka i grad Pula… (Portus et urbis Polae antiquitatum, ut et thynnorum piscationis descriptio curiosa), Venecija, 1633.
Iz knjige Antoine de Ville, Luka i grad Pula… (Portus et urbis Polae antiquitatum, ut et thynnorum piscationis descriptio curiosa), Venecija, 1633.
S Kaštela – kamim.sk
Kaštel – kamim.sk
Kaštel iznutra – kamim.sk

Izvori:

Darko Dukovski, Povijest Pule, Nova Istra, 2011.

Život i smrt u Puli, Slaven Bertoša, Skupština udruga Matice hrvatske Istarske županije, Pazin 2002. godine

Istrapedia.hr

movio.beniculturali.it

Cijelu knjigu o utvrdama Antoinea de Villea možete pronaći na sljedećoj poveznici: https://archive.org/details/lesfortification00devi/page/n7/mode/2up

Spasitelj Arene umro je prirodnom smrću – Gabriele di Pietro Emo

Priča o tome kako je Gabriele Emo 1584. spasio Arenu od njenog preseljenja u Veneciju je općeprihvaćena i smatra se istinitom ponajviše zbog toga što su neki građani Pule, njemu u čast, na sjeverozapadnu kulu amfiteatra dali postaviti isklesanu ploču s porodičnim grbom i riječima:

ANTIQVISSIMVM VRBIS AM / PHITEA TRVM GABRIELI EMO PE / TRI FILIO VENETO SENATORI / OPTIMO AC PRACLARISSOVNI / VERSA POLAE CIVITAS PERPETVAE / OBSERVANTIAE MONVMENTO / DICAVIT MDLXXXVII.

Slikovni rezultat za gabriele emo
Preuzeto s istrapedia.hr

Po mom mišljenju, veća je vjerojatnost da su Arenu izgradile vile, nego da je taj Gabriele Emo istu spasio na način kako se to u javnosti prezentira, ali najprije tu cijelu stvar treba promotriti iz nekoliko različitih uglova.

Tko je bio Gabriele Emo?

Kažu da je Gabriele Emo koji je spasio Arenu rođen u Veneciji 9. prosinca 1521. od oca Agostina di Gabrielea i majke Franceschine Zen di Vincenzo. Bio je prvi od petero braće iz obitelji koja je pripadala obiteljskoj grani svetog Šimuna apostola. Njegov je djed Gabriele imao mlađeg brata Georga koji je zajedno s Andreom Grittijem bio odgovoran za vojne operacije tijekom rata za Cambrai od 1508. do 1516. godine, a drugi je djedov brat, Leonardo, bio istaknuti venecijanski političar prvih desetljeća 16. stoljeća. Gabrieleov otac Agostino imao je relativno visoku funkciju u pravnim i administrativnim poslovima Venecije, ali se ničim osobito nije isticao, a njegova su braća ostala na sekundarnim pozicijama ma čime da su se bavila.

Gabriele Emo ulazi u politiku 1544. kao djelatnik porezne uprave sa zadatkom naplate carine za robu upućenu u Veneciju no ambicije su mu znatno veće, te se on redovito kandidira na izborima, pa konačno 1552. preuzima ulogu zapovjednika venecijanskih galija u Bejrutu. Istovremeno biva postavljen za kaštelana u Mestreu. Tih se godina i ženi Marinom Morosini, kćeri Giovanbattiste Morosinija, s kojom će imati dvije kćeri i sina. Njegova se karijera dalje razvija kroz razne poslove vezane za sudstvo i imenovanja poput onog za gradonačelinika Asola, neke visoke pozicije u Zadru, šibenskog kapetana… To je vrijeme kad je neprestanu prijetnju Turaka nakon bitke kod Lepanta zamijenila uporna prijetnja gusara s područja Skradina koju je, unatoč Emovom inzistiranju, Venecija minorizirala pripisavši mu pretjerivanje. Povratkom u Veneciju njegov se položaj nešto poboljšava iako i dalje nije osobito cijenjen. Administratorom Zakintosa biva imenovan 1578., te tamo ostaje naredne dvije godine. U izvještaju Senatu, po završetku mandata, mnogo pažnje posvećuje ekonomskom aspektu otoka i bogatoj trgovačkoj suradnji s Englezima. Godinu kasnije, zahvaljujući svom pomorskom iskustvu, biva promoviran u guvernera policije*, a ulazi i u Senat. Njegov je napredak dijelom bio i kompenzacija za poziciju kapetana venecijanskog zaljeva na koju je ozbiljno pretendirao, a dodijeljena je Giovanniju Bembu. Unatoč miru između Venecije i Otomanskog carstva, povremeno su ipak izbijali sukobi no Emo je svojim poznavanjem mora i situacije na Jadranu uspijevao održati kakav-takav mir.

* Ne poznajem dobro tadašnju hijerarhiju, pa možda griješim u nazivima titula i funkcija, no za priču je važno da je Emo konačno i nešto konkretnije napredovao.

Pula u drugoj polovini 16. stoljeća

Njegova pozicija u Senatu ga, navodno, konačno dovodi u vezu s Pulom, a Pula je u to doba uistinu zadnja rupa na venecijanskoj svirali. Ne treba se tome čuditi kad znamo da je riječ o jednom od najmračnijih perioda pulske povijesti. Pulom je doslovno galopirala smrt kroz cijelo šesnaesto stoljeće, a dostupni podaci govore da se broj stanovnika od 1554. do 1588. povećao za točno šest ljudi tj. sa 594 na 600. U tom se razdoblju pokušavalo naseliti grad Bolonjcima i Cipranima, pa je u jednom trenutku broj stanovnika „skočio“ na 800, ali naseljavanje je bilo bezuspješno iz više razloga. Istina je da je Pula bila gotovo sasvim prazna, jer su i ti koji su bili prijavljeni kao građani Pule, zbog zaraza i bolesti koje su harale Pulom uglavnom boravili u okolnim selima. Ipak, tih šest stotina Puljana se nekako dogovorilo da se Emu iskleše ona ploča, jer je spasio Arenu, ali pravi razlog ni za spašavanje, ni za rastavljanje nije baš jasan. Hrvatski izvori mahom govore da je namjera Venecije bila rastaviti Arenu, kamen po kamen prevesti u Veneciju i tamo je iznova sastaviti. Talijanski izvori pak govore da je namjera bila napraviti to isto, ali onda taj materijal ugraditi u druge građevine u Veneciji. Naišla sam i na teoriju koja govori kako je motiv za rušenje bio strah da bi se Turci mogli ulogoriti u Areni.

Mural srednjovjekovne Pule u učionici povijesti pulske gimnazije. Autorice Angela Buršić  i Stella Bilić, digitalna obrada izvornog predloška Ivan Tusun. Bravo za gimnazijalce! (2016.)

Zašto Emo?

Neovisno o motivu, ideja o rastavljanju Arene je po svoj prilici postojala, ali zašto ju je Emo htio sačuvati? On nije bio visoko osviješten čovjek po pitanju očuvanja povijesnih spomenika, kao što u to doba nije bio gotovo nitko pa ni sami Puljani, jer da su bili, ne bi rimski spomenici bili zatrpani zemljom i kamenjem niti bi bili obrasli u grmlje i korov, a Arena je u to vrijeme služila kao zaklon razbojnicima i/ili tor i ispaša ovcama. Na cijeni je u šesnaestom stoljeću bila gradnja crkvi i utvrda. U prilog nedostatku svijesti o vrijednosti spomenika govori i činjenica da je Antoine De Ville pedesetak godina kasnije bez ikakvog problema dijelove Velikog rimskog kazališta ugradio u utvrdu na Kaštelu, a mramorni stupovi su navodno odvezeni u Veneciju i ugrađeni u crkvu Santa Maria della Salute. Ipak, iz nekog razloga je odbio uzimati građevinski materijal iz Arene za utvrdu na svetom Andriji iako su mu Mlečani to velikodušno ponudili. I on je, baš kao i Emo, odbio Arenu. Zašto?

Dakle, svijest o Areni svodila se na svijest o nekom kamenolomu ili skladištu građevinskog materijala. Zašto bi se Emo zalagao za odustajanje od te ideje? Bi li njemu možda bio dodijeljen zadatak nadgledanja te akcije? Možda je bilo očekivano da se baš on, vrsni poznavatelj Jadrana, pobrine da taj teret najsigurnije stigne do Venecije. Čak su i Puljani pobjegli iz tog grada u kojem je lakše bilo susresti smrt nego nekog stalno nastanjenog Puljanina. Čovjek se konačno dočepao Senata i sad mu je prijetio odlazak na najgore mjesto koje je mogao zamisliti. Ili je ipak stvar bila u nečem drugom, jer zdrav razum govori da idilična priča o herojstvu i sofisticiranosti tog minornog Mlečanina ne stoji.

Još je jedna stvar u cijeloj toj priči poznata, a ne dovodi se u vezu s konačnim očuvanjem Arene. Naime, Arena je građena od golemih kamenih blokova, često većih od dva kubična metra, koji su još k tome i spajani željeznim sponama, i svatko tko bi ih pokušao rastaviti, a onda možda i iznova sastaviti, vjerojatno bi se suočio s nerješivim problemom. Također, na koji bi način i kojom tehnologijom Arena uopće bila rastavljena? Nije li bilo jednostavnije iz bilo kojeg kamenoloma uzeti manje blokove i naprosto ih prevesti u Veneciju, ako je građevinski materijal bio u pitanju? Njima ionako, navodno, nije bila namjera ponovno sastavljati Arenu.

Thomas Allason, publicirano 1819. god.
Detalj vanjskog plašta Arene (fotografija: Nataša Skazlić)

I Emo i De Ville su imali svoje razloge, a rekla bih da oni nisu bili sentimentalne prirode. Također ostaje enigma tko su ti Puljani koji su imali tako visoku svijest o vrijednosti Arene, pa su svi sretni i zahvalni dali uklesati onu ploču za Ema?

Fotografija: Hubert Vaffier, 1892.

Zašto Puljani?

Moguće je da pravi razlog ipak leži u gospodarskim prilikama. Pulskim providurom 1581. postaje Marino Malipiero, odlučan naseliti Pulu i svjestan da to nikome do tada nije uspjelo. Puljani koji žive na gospodarstvima u okolici u tim su se teškim desetljećima izborili za opstanak obrađujući i iznajmljujući polja i zemljišta koja su im i samima nekad bila dodijeljena ili prisvojene posjede ljudi koji su uslijed epidemija umrli ili ih napustili. Malipiero im mrsi račune planirajući novim doseljenicima, Grcima s Cipra i Naupilije (suvremeni Nafplio na Peloponezu), dati dio tih posjeda uz oslobađanje od bilo kakvih davanja na dvadeset godina. Daje im i napuštene kuće, alat i sve što im je bilo potrebno za opstanak. Puljani pružaju otpor na sve moguće načine: bojkotiraju Malipiera, pišu Senatu, žale se, a došljacima uskraćuju sve što mogu tako da ovi prvom prilikom odlaze bez namjere da se ikada više vrate u taj negostoljubivi grad. Nije isključeno da sve te žalbe dolaze pravo Emu u ruke koji je upravo stupio u Senat. Usred svega toga Malipiero završava sa svojom dužnošću i posao prepušta Giacomu Renieru koji najprije dovodi Morlake iz zadarskog i šibenskog zaleđa koji su, doduše, bili vrijedni i snažni, ali im je poštovanje zakona bilo sasvim nepoznato te su sve rješavali silom. Nakon toga dovodi Grke s Krete, ali i mnogo truda ulaže u poboljšanje životnih uvjeta, te Senatu predlaže zatrpavanje pulskih močvara – izvora zaraze, raščišćavanje ruševnih kuća, a takvih je trećina u gradu, te dodatne povlastice za uzgoj i izvoz proizvoda. Reniera nasljeđuje Nicolo Salamon koji uspješno nastavlja ono što je ovaj započeo i Pula, konačno, doživljava neku vrstu malog procvata, pa broj stanovnika u jednom trenutku raste do impresivnih 964 u Puli i još 3300 u proviniciji. Dvadest godina kasnije broj opet pada na nešto više od 500, ali to za našu priču nije važno. Dakle, u nekom trenutku Emo se u Senatu založi za očuvanje Arene i onda kreće uspon Pule. Nema odgovora zašto se to dogodilo, zašto su Puljani odjednom popustili pritisak na došljake, zašto se Emo založio za nešto što ga se uopće nije ticalo, tko je što time dobio, zašto je Puljanima taj njihov kameni tor odjednom postao važan i je li uopće, tko je inicirao postavljanje ploče i zašto…, jer opcija da su Puljani željeli sačuvati Arenu, da ju je Venecija htjela posaditi negdje na svom prenapučenom otoku, a da je visokoosviješteni Emo herojski istupio za tu pulsku stvar, zdravorazumski naprosto ne stoji.

Veduta Pule, Gaspar Bouttats, 1685.

Emo je skončao loše. Njegova ga je glupost koštala života, jer je izazvao nemali međunarodni incident čiju je štetu moglo sanirati jedino pogubljenje tog nes(p)retnjakovića. Naime, 17. listopada 1584., tek što je zahvala u obliku kamene ploče postavljena na sjeverozapadnu kulu amfiteatra, Emo je naredio napad na brodovlje žene i sina pokojnog Ramadana Paše od Tripolija, ljude je dao pogubiti, a imovinu zaplijenio. Čitav je incident prikazao kao regularnu ratnu akciju ne spomenuvši brojne žene i djecu. Turci su odmah reagirali tražeći zadovoljštinu, a Senat istog trenutka pokrenuo istragu raskrinkavši Ema koji je uhapšen i transferiran u Veneciju. Veleposlanik Giovan Francesco Morosini je upotrijebio svu svoju vještinu diplomacije i uspio spriječiti daljnji sukob, imovina je vraćena, a Gabriele Emo pogubljen u ožujku 1585. godine.

A onda obrat!

Moje su me prethodne sumnje natjerale da malo dublje zaronim u povijest obitelji Emo, a sve sa željom da pokušam pročitati karakter tog čovjeka koji je u nekom trenutku odlučio spasiti Arenu. Stvar je vrlo brzo postala jasna. Naime, netko se ovom temom vrlo površno bavio, pa je u javnosti prezentirana, a onda i prihvaćena priča o spasitelju Emu koji je zatim pogubljen. Njegova biografija, kao što sam već rekla, ne govori ništa o eventualnoj svijesti o vrijednosti povijesnih spomenika, ali jasno govori da mu je otac bio Agostino što znači da je on sam bio Gabriele di Agostino Emo, a ne Gabriele di Pietro Emo, kako su mu ime na ploči uklesali Puljani.

ANTIQVISSIMVM VRBIS AM / PHITEA TRVM GABRIELI EMO PE / TRI FILIO VENETO SENATORI / OPTIMO AC PRACLARISSOVNI / VERSA POLAE CIVITAS PERPETVAE / OBSERVANTIAE MONVMENTO / DICAVIT MDLXXXVII.

Povijest venecijanske obitelji Emo seže u davno 10. stoljeće kad prvi Emo dolazi iz Grčke, kratko se prije toga zadržavši na Krku. Obitelj je dala brojne senatore, kondotijere, konzule, kapetane… jer su samim rođenjem dobivali takvu priliku; neki su je, kako to već biva, iskoristili na dobar način, a neki baš i ne. Gabriele di Pietro Emo, pravi spasitelj Arene, po svoj je prilici potjecao s dobre obiteljske grane i uz njega bi se teško i nikako mogao vezati događaj poput incidenta zbog kojeg je ovaj drugi Emo pogubljen, ali baš zbog tog incidenta ovaj je Emo postao nadaleko poznat i o njemu ima mnogo više podataka. Konačno sam rješenje dijela mojih dilema pronašla u knjizi Delle inscrizioni Veneziane (1/6), Emmanuelea Cicogne, iz 1824., a očigledno je da je i u vrijeme kad je knjiga publicirana postojala dilema i mogućnost da se ta dva Ema zamijene, jer Cicogna piše kako je važno ne zamijeniti onoga koji je spasio pulski amfiteatar s onim koji je dekapitiran. Razlog vjerojatno leži u tome što u dolje spomenutom djelu Pietra Stancovicha iz 1822. nije eksplicitno navedeno o kojem je senatoru Emu riječ. Ovdje prenosim čitav tekst, a možete ga vidjeti i na fotografiji ispod.

Gabriele Emo. La famiglia viniziana patrizia Emo chiamasi anche Aimo o Aymo e in latino Aemus, Haimus, Ernus ed Hemus, siccome ho trovato negli storici e nelle epigrafi: il che vuoisi notare per chi credette che Emo ed Aimo fosser due differenti case . Venendo a Gabriele, egli fu figlio di Pietro q. Gabriele (Ale. Barbaro) e Bianca fu la seconda moglie, di tre che vi ebbe, figliuola di Francesco Quirini . Essen do presi ani issi mo senatore sostenne eloquentemente i diritti della città di Pola per la conser- vazione del famoso Anfiteatro, contra il pensie- ro di un architetto che atterrar voleva col can- none quel superbo monumento dell’ antichità . Per la qual cosa nel i584 quei cittadini posergli lapida onoraria che leggiamo nel libro; Dell’ anfiteatro di Fola ec. Saggio del canonico Pietro Stancovich. Venezia Picotti 1822 a p. 157. Non bisogna confondere questo Gabriele con altro Gabriele figlio di Agostino q. Gabriele che coetaneo viveva ed era suo ‘cugino, cui in Venezia fu mozzato il capo nello stesso anno 1 584, perchè essendo comandante de’ condannati in tempo di pace, prese violentemente una galea turchesca, mandando a morte chiunque vi era dentro, come rammenta lo storico Andrea Morosini ( Hist. Ven. lib. XIII. p. 54 e 35. ) . Il nostro Gabriele ebbe il possesso ereditario della Castellania di Marostica, e morì del 1587, come da un manuscritto di cose Vicentine presso il Consigliere Rossi . Lessi questa epigrafe sotto urna di marmo rosso affissa al muro del chiostro dalla parte della chiesa. Altri ha letto malamente VII/ in- vece di Villi e Palfero ha ommesso sibiq .

Djelo E.A.Cicogne s označenim citiranim dijelom

Dodatnu zabunu unijeli su i Tintorettovi portreti Gabrielea Ema koje su različito tumačili. Naime, uz portret koji redovito prati tekstove o spasitelju Arene navode se godine rođenja i smrti smaknutog Gabrielea iako na samom portretu piše da je u pitanju Gabriele di Pietro. Ipak, na portretu piše i da je dotični bio prefekt Brescie, a Tassova Enciclopedia italiana e dizionario della conversazione iz 1844. navodi prefekta Brescie kao onog Ema koji je smaknut zbog incidenta s Turcima, dok ovog drugog uopće ne spominje. Budući da je Tintoretto sam znao koga portretira, logično je zaključiti da je naš Emo uistinu bio prefekt Brescie i da su sve greške nastale naknadnim tumačenjima. Neki izvori jednog od njih dvojice ističu kao pokrovitelja umjetnosti i književnosti, što sigurno nalikuje nekome tko bi se založio za spašavanje Arene, ali ne navode točno koji je u pitanju. Nakon svega sam stekla dojam da su podaci jednog i drugog izmiješani i da se već dvije stotine godina nakon njihove smrti više nije točno znalo kojemu se što pripisuje.

Za drugi portret neki pretpostavljaju da je u pitanju smaknuti Gabriele Emo, ali je zbunjujuće što se u pozadini nalazi Rim koji nema baš nikakve veze s tom obitelji, a to nije naslikano slučajno. Jedini argumenti koje navode kao razlog identifikacije Ema su grb obitelji na privjesku i navodna sličnost s Gabrieleom s prvog portreta i tu je očita greška tj. zanemarena su imena očeva, ali i dob portretiranih.

Sporni portreti – prvi uobičajeno dolazi uz tekstove o dekapitiranom spasitelju Arene, drugi je još nejasniji

Dakle, istovremeno su u Veneciji bila dva senatora imena Gabriele Emo, ali različitog očevog imena. Pokušala sam sastaviti dio obiteljskog stabla našeg Gabrielea, ali nisam pronašla dovoljno podataka da bi on bio pouzdan. Sigurno je da su mu roditelji bili Pietro di Gabriele i Bianca, kći Francesca Quirinia, a da mu se djed zvao također Gabriele te da je obitelj pripadala lozi Barbaro. Umro je 1587., a godina rođenja je nepoznata, jer varira od izvora do izvora. Ovdje ću se zaustaviti, jer još nepouzadnih podataka nikome ne treba.

Tko je spasio Arenu? Sigurno ne onaj Emo koji je smaknut zbog incidenta s Turcima, ali to je jedino što je moguće sa sigurnošću tvrditi. Sve ostale dileme vezane uz Puljane tog vremena i motive samog Ema, baš kao i identifikacija portretiranih na Tintorettovim slikama, ostaju i dalje nerazriješene.

Veduta Venecije iz 1600. godine

Literatura:

Bernardo Benussi, Povijest Pule u svjetlu municipalnih ustanova do 1918. godine, ZN Žakan Juri, Pula 2002.

Darko Dukovski, Povijest Pule, Nova Istra DHK, Pula 2011.

Slaven Bertoša, Život i smrt u Puli, Skupština udruga Matice hrvatske Istarske županije, Pazin 2002.

Vesna Girardi Jurkić, izlaganje na Međunarodnoj konferenciji za proučavanje kamena u antici, Tarragona, Španjolska (odavno imam sačuvan tekst, ne znam točan izvor)

Treccani, La Cultura Italiana, Enciclopedia, Dizionario Biografico; treccani.it

Maria Fusaro, Political Economies of Empire in the Early Modern Mediterranean: 1; books.google.hr

Italian paintings XVI – XVIII century by Fern Rusk Shapley, London 1973. na kressfoundation.org

Cavallini to Veronese na cavalinitoveronese.co.uk

Emanuele Antonio Cicogna, Delle inscrizioni Veneziane (1/6), 1824. na books.google.hr

Pietro Stancovich, Dell’Anfiteatro di Pola, dei gradi mormorei del medesimo; nuovi scavi e scoperte; e di alcune epigrafi e figuline inedite dell’Istria, con VIII tavole, Venezia 1822. na books.google.hr

nuovabibliotecamanoscritta.it

Bilješka: na internetu je moguće pronaći bogatu digitaliziranu građu, ali uvijek su pri vrhu tražilice one stranice koje se najviše otvaraju, pa ćete tako najčešće naletjeti na Wikipediju, koja u ovom slučaju ima pogrešne podatke (2016.). Isto se odnosi i na lokalne portale, pa nije na odmet kopati dublje. Ponekad ni to ne donosi odgovore na sva pitanja, ali to i jeste ljepota istraživanja.