Ona po kojoj je trebalo imenovati mjesec

“Sve rođeno od mene i Agripine može biti samo odbojno i opasno za ljude”, navodno je Neronov otac, rimski konzul Gnej Domicije Ahenobarb, rekao nekom čestitaru nakon sinova rođenja. Ipak, krenut ću otpočetka.

Julijevsko – Klaudijevska dinastija je započela s carom Augustom, pranećakom Gaja Julija Cezara. Budući da je tema teksta Agripina Mlađa (Agrippina Minor), neću se podrobno baviti svakim od careva, ali je važno napomenuti da je nakon Augustove mirne, ali odlučne i vješte vladavine, uslijedio niz careva u koje svrstavamo i dva tzv. luda, Kaligulu i Nerona, a ostale iz tog razdoblja procijenite sami. Ludilo je kulminiralo upravo sinom Agripine Mlađe, Neronom. Kao što je vidljivo iz sljedeće slike, nijedan od ta četiri cara nije bio izravni potomak prethodnog.

Sliku u punoj veličini možete otvoriti u novom prozoru – desni klik na sliku, open image in new tab. Pojavit će vam se gore pored ovog taba; na slici
u novom tabu ćete vidjeti i povećalo pa kliknite još jednom ukoliko želite još veću sliku.

TIBERIJE (42. pne – 37.)

Tiberije postaje carem po prirodnoj smrti cara Augusta. Vodi Batonski rat protiv panonskih i dalmatinskih plemena, zatim u Traciji, Galiji i Numidiji, a pobunu u Germaniji u ime cara pokušava ugušiti Germanik čiju popularnost među vojnicima Tiberije doživljava kao ugrozu, pa ga šalje u misiju na Istok. Za našu je priču važno da je Germanik otac Agripine Mlađe, odnosno suprug Agripine starije, te da je 19. godine umro pod sumnjivim okolnostima. Pretpostavlja se da ga je dao ubiti Tiberije. Zapovjednik Pretorijanske garde, Sejan, dobiva od Tiberija znatne ovlasti no ovaj organizira urotu protiv njega s planom da preuzme vođenje Carstva. Razotkriven je, a potom i smaknut. Ova će epizoda Tiberija pretvoriti u paranoika koji će se riješiti svakoga tko mu se učini sumnjivim. Tiberije umire 37. godine nakon što je nasljednicima proglasio Kaligulu i Gemelija.

KALIGULA (12. – 41.)

Postoji sumnja da je Kaligula Tiberija ugušio jastukom, što i nije toliko nevjerojatno kad znamo da je odmah po preuzimanju titule cara dao ubiti Gemelija. Poznato je da je Kaligula bio raskalašen i rastošan, u svega četiri godine carevanja potrošio je većinu novca kojeg je Tiberije pribavio u dvadesettri godine vladanja. Razumije se da se takvo ponašanje Senatu nije svidjelo, a o njegovom ludilu svjedoči i to što je svog konja Kasača proglasio senatorom i konzulom, sebi samom izgradio i posvetio hram na čijem se otvorenju pojavio odjeven u božicu… U takvom mu stanju vladanje baš i nije išlo od ruke, o tome svjedoči i odustajanje od napada na Britaniju jer je okupljenim legijama zaboravio osigurati brodove za prijelaz La Manchea. Ubijao je koga je stigao i kad god mu se prohtjelo, od ljubavnica do svakoga tko mu se učino sumnjivim. Jedna od priča kaže da je nekom prigodom tražio da se dio publike baci u arenu, jer je nedostajalo zatvorenika kojima bi se poigrale divlje zvijeri, a njemu je bilo dosadno. Kroničari spominju i incest i podvođenje sestara. Za našu priču je važno da je Kaligula bio mlađi brat Agripine Mlađe i jedini preživjeli muški potomak Agripine starije i Germanika. Dakle, Tiberije je vjerojatno ubio Germanika, Kaligulina oca, a Kaligula je vjerojatno ubio Tiberija, iz osvete ili častohleplja. Kad je najavio da odlazi u Egipat gdje će sebe samoga proglasiti bogom, Senat je uz pomoć pretorijanskih vojnika odlučio riješiti ga se zauvijek i na njegovo mjesto postaviti Klaudija.

KLAUDIJE (10. pne – 54.)

Klaudijev život je vjerojatno najnesretnija epizoda u povijesti rimskih careva. Zbog bolesti u ranom djetinjstvu šepao je, jedva stajao na nogama, mucao, trzao se, a zbog svega toga majka Antonija ga nije podnosila te je nizu nesreća dodala i zlostavljanje, psihičko prije svega. Na njega nitko nije računao, nisu ga primjećivali, bio je sasvim zanemaren, ali to mu je dalo priliku da se bavi onime što je najviše volio – književnošću. Baka Livija mu je bila nešto naklonjenija, trudila se oko njegovog obrazovanja pa su ga u kasnim tinejdžerskim godinama počeli shvaćati nešto ozbiljnije. Kako ne bih suviše širila ovu temu, ukoliko vas njegov život zanima detaljnije, možete pročitati romansirane biografije Roberta Gravesa, Ja, Klaudije i Bog Klaudije i njegova žena Mesalina ili pogledati britansku seriju Ja, Klaudije, snimljenu po navedenim knjigama.

Za našu priču je važno da je Klaudije bio brat Germanika i muž Agripine Mlađe, što znači da je stric oženio nećakinju. Lako je moguće da je u pitanju bio politički brak koji nije nužno konzumiran. Tome u prilog ide i činjenica da je Klaudije priznao za nasljednika sina Agripine i Gneja Domicija Ahenobarba, svog zeta, budućeg cara Nerona, jednog od dva moguća muška nasljednika Julijevsko-Klaudijevske dinastije. Naime, Klaudijev sin Britanik iz braka s Mesalinom iz nekog razloga Klaudiju nije bio prihvatljiv kao nasljednik. Izvori nisu usuglašeni oko toga, jer je Klaudije volio Britanika. Možda je dio razloga u tome što je Mesalinin ljubavnik Silius planirao usvojiti ga, njih su dvoje skovali urotu nadajući se da će svrgnuti Klaudija i upravljati Carstvom u Britanikovo ime u svojstvu regenata. Kako je Klaudije saznao za spletku, Silius i Mesalina su ubijeni, a Britanik ispao iz igre. S druge strane, kroničari navode da je Klaudija ubila Agripina kako bi Neron naslijedio titulu cara, ali ne postoje dokazi da je to i bilo tako. Važno je reći da sve što su pisali kroničari Carstva treba uzeti sa zrnom soli, a ja za vas biram onu teoriju koja mi se čini najlogičnijom iako ne mora biti sasvim točna.

Klaudije je vjerojatno otrovan iako postoje i teorije da je umro zbog neuredna života udružena s njegovim mnogim bolestima. Kažu da su posljednji mjeseci njegova života bili obilježeni neslaganjem sa suprugom Agripinom u toj mjeri da je žalio za svojim bivšim suprugama (dokazi za ovo su krajnje upitni) i razmišljao o Britaniku kao nasljedniku. Logično bi bilo pomisliti da ga se zbog toga Agripina odlučila riješiti, ali, opet, nije sigurno. Kako god, Klaudije je umro 24. listopada 54. godine, a naslijedio ga je Neron.

NERON (37. – 68.)

Neron

Posljednji car Julijevsko-Klaudijevske dinastije je, bez mnogo okolišanja, poubijao sve za koje je mislio da su mu se našli na putu, a put je bio raditi što, kako i kada hoće za vlastito zadovoljstvo. Došao je na vlast nakon smrti, ili ubojstva, svog očuha i djedova brata Klaudija. Tada je imao nepunih sedamnaest godina pa se u prvo vrijeme oslanjao na svoju majku Agripinu, savjetnika Seneku, pretorijanskog prefekta Bura i suprugu Oktaviju, njegovu polusestru tj. kćer cara Klaudija iz braka s Mesalinom. Bilo je to kratkoročno jer je već 55. godine dao otrovati Britanika, Oktavijinog brata, vlastitog polubrata. Ova situacija već nalikuje poznatoj šali proizašloj iz modernih tzv. meksičkih sapunica gdje smo se jako približili mogućnosti da netko sam sebi bude otac ili brat. Ukoliko je Agripina Mlađa stvarno ubila Klaudija da bi Neron postao car, opet se postavlja pitanje zašto je Britanik prekrižen prije toga. Moguće je da je Britanik saznao nešto što je moglo srušiti Nerona i njega postaviti za cara. Ipak, Neron je bio brži, ali to je bila tek prva smrt u nizu. Četiri godine kasnije, 59., ubio je Agripinu Mlađu, svoju majku, iako nije sasvim jasno zbog čega. Najzastupljenija je teorija da je to učinio jer je ona podržavala njegovu suprugu Oktaviju, kojoj je, usput rečeno, bila pomajka (slobodno me upozorite ukoliko primijetite kakvu pogrešku u ovoj sapunici, stvar je krajnje zapetljana), a Neron je u to doba imao ljubavnicu Popeju Sabinu, koju će i oženiti 62. godine, a kojoj se snažno protivila Agripina. Dakako, o tome piše Tacit koji je u nedostatku drugog razloga za ubojstvo mogao navesti ili izmisliti baš taj. Primijetili ste da će Neron oženiti Popeju, a to znači da će se 62. godine riješiti Oktavije; iste će godine dati ubiti i pretorijanskog prefekta Bura.

Popeja Sabina je život izgubila 65. godine, a mišljenja o tome su različita. Spominje se da ju je u nekoj svađi Neron udario nogom u trbuh, a bila je trudna, te je od tog udarca i umrla. Postoji i teorija da ju je otrovao, ali i da joj je skočio na trbuh iako se ne zna je li to bilo slučajno ili namjerno (?!). Također, moguće je da ubojstva nije bilo već da je umrla zbog komplikacija prilikom poroda. Zbog kajanja, koje je malo moguće, ili zato da bi prikrio zločin, Neron je javno duboko žalio za svojom suprugom odajući joj najviše carske počasti. Godinu kasnije, 66., oženio je ljubavnicu, samozatajnu Statilu, natjeravši njenog supruga na samoubojstvo. Statila je, ne biste vjerovali, preživjela.

Nakon toga, 67. godine, Neron je oženio oslobođenika Pitagoru koji je igrao ulogu njegovog muža, a zatim naredio kastriranje mladog oslobođenika Spora, oženio i njega te mu dodijelio ulogu supruge. Kroničari navode da je Spor nevjerojatno nalikovao Popeji, pa ga je čak oslovljavao njenim imenom.

Popeja Sabina, Popeja Sabina, Oktavija Augusta, Oktavija Augusta, Statila

Neron je umro 68. nakon što su ga gotovo svi napustili, imao je 31 godinu. Senat je imao namjeru ostaviti ga na životu zbog nade da bi se Julijevsko – Kaludijevska dinastija možda ipak mogla održati, ali on ih je pretekao. Život mu je oduzeo jedan od oslobođenika po Neronovoj naredbi, a Spor mu je, uz nekolicinu bliskih oslobođenika, također po njegovoj naredbi prije toga iskopao grob i otpratio ga u smrt.

NASLJEDNE I DRUGE BOLESTI KAO MOGUĆE OBJAŠNJENJE

Gaj Julije Cezar – patio je od snažnih glavobolja i imao više epileptičnih napada za života

August – česte depresivne epizode, glavobolja s povraćanjem (vjerojatno migrena), disgrafija, disleksija, poremećaj spavanja, groznice s intenzivnim znojenjem, bolovi u cijelom tijelu, delirij, mogući encefalitis, sepsa ili malarija, šepanje zbog slabosti lijevog kuka, nefunkcionalan kažiprst desne ruke.

Tiberije – alkoholizam, depresija, vjerojatno sifilis, poremećaj govora, kasnije halucinacije i demencija.

Kaligula – u mladosti učestali epleptični napadaji, poremećaj spavanja, moguć sifilis, vjerojatnije encefalitis.

Klaudije – šepanje, trzanje tijela, tikovi lica. Njegov i Mesalinin sin Britanik je bolovao od epilepsije.

Neron – neugodan miris tijela, promjene na koži, neurosifilis, alkoholizam, nemogućnost zadržavanja stolice, inkontinencija.

AGRIPINA MLAĐA

Sve što znamo o Agripini Mlađoj potječe iz pera triju kroničara nesklonih Julijevsko-Klaudijevskoj dinastiji i to od pedeset do dvjestopedeset godina nakon njezine smrti. Problem je i otvorena mizoginija tj. ženomrstvo i stav da je ženina uloga biti samozatajna, a jedini zadatak služiti suprugu i biti mu ukras. Agripina nije bila takva; bila je hrabra, prodorna i snažna, kao što je i morala biti kako bi sačuvala glavu, osobito nakon što je svjedočila ubojstvu majke, braće, a možda i sestara. Njena je pozicija bila iznimno zahtjevna: bila je praunuka, sestra, supruga i majka nekog od careva. Točnije, bila je praunuka cara Augusta, Kaligulina sestra, Klaudijeva žena i Neronova majka, uz napomenu da je imala i ulogu carice jer je Neron bio premlad kad je postao car, a do tada u povijesti Carstva takvo što nije zabilježeno. Već popis zdravstvenih tegoba tih careva dovoljno govori o tome čime je bila okružena.

Agripinini roditelji
Agripina s braćom i sestrama

Tiberije ju je udao za njenog prvog rođaka, Gneja Domicija Ahenobarba, kad je imala samo trinaest godina, a on je od nje bio stariji tridesetdvije godine što znači da je imao četrdesetpet. Istovremeno je Tiberije iz Rima protjerao, a zatim i ubio, njenu majku i dva starija brata, Nerona (Neron Julije Cezar Germanik) i Druza. Preostao joj je samo Kaligula kojeg je odgajao Tiberije zajedno s Gemelijem, a znamo kakav je to odgoj bio. Treba uzeti u obzir da su vrijeme i nepouzdani izvori neke podatke iskrivili, dodali ili ih izostavili. Kako god, u braku s Gnejom rodio se budući car Neron. Nakon suprugove smrti, 41. godine, udala se za konzula Gaja Crispa Pasija (Gaius Sallustius Crispus Passienus) s kojim je, navodno, imala kćer Domitiu Lepidu, ali o njoj gotovo da i nema podataka i ne treba je zamijeniti sa Domitiom Lepidom Starijom i Domitiom Lepidom Mlađom. Također se kao Agripinin partner (ne suprug) spominje i Marcus Lepidus, muž njene mlađe sestre Druzile. Konačno, 49. godine, dvije godine nakon smrti Gaja Crispa Pasija, Agripina se udaje za svog strica, cara Klaudija. .

Važan trenutak, kad su u pitanju žene, je Kaligulin dolazak na vlast kad on ulaže osobite napore da nadoknadi sestrama sve loše što je učinio Tiberije. Agripini, Druzili i Livili daje prava Vestalki što znači da ih praktički proglašava svećenicama Veste, rimske boginje ognjišta, a njihova imena time bivaju uključena u državnu molitvu i zakletvu konzula koja je od tada glasila: Neću držati sebe ni svoju djecu dražima od cara Gaja i njegovih sestara. Napokon, Kaligula likove sestara stavlja i na revers carskog novca prvi je to zabilježen slučaj u Carstvu. Kroničari budućih oponenata tu će Kaligulinu gestu protumačiti kao znak incesta, a za što dokazi uopće ne postoje.

Nažalost, kako je Kaligulina psihička bolest jačala, tako je kopnila ljubav spram sestara. Druzila je umrla ranije, možda od Tiberijeve ruke*, a Livila i Agripina su protjerane iz Rima. Kaligula je bio uvjeren da kuju urotu protiv njega. Agripina je tako odvojena od četverogodišnjeg djeteta i muža, ona sama tada je imala dvadesetšest godina. Pet godina kasnije, nakon Kaliguline smrti i proglašenja Klaudija za cara, Agripina se vraća u Rim i biva udana za Gaja Crispa Pasija. Nekoliko godina kasnije, baš kad je Agripina postala njegovom primarnom nasljednicom, on umire. Rim suosjeća s njom no povjesničari će kasnije tu smrt protumačiti kao ubojstvo i pripisati ga njoj. Raspadom Klaudijeva braka s Mesalinom i njenom smrću, stvorila se mogućnost da se Agripina i car ujedine u političkom braku s ciljem očuvanja Julijevsko-Klaudijevske dinastije. Bilo je nekih natezanja sa Senatom zbog toga što joj je Klaudije bio stric, ali zakon o incestu je po hitnom postupku izmijenjen i kao takav ostaje na snazi narednih tristo godina. Klaudije i Agripina nisu imali djece, upitno je je li taj brak uopće bio konzumiran, ali Klaudije usvaja Nerona i otvara mu put k carskom prijestolju.

*Neki izvori tvrde da ju je Tiberije dao ubiti, ali po dostupnim podacima Druzila je živjela barem nekoliko mjeseci nakon Tiberijeve smrti

Iako su povijesničari pokušali demonizirati Agripinu te su isticali njenu moć nad Klaudijem, činjenice govore drugačije. Naime, u osam godina carevanja prije braka s njom pogubio je tridesetpet senatora i gotovo tristo konjanika, a u narednih pet godina broj ubojstava bio je praktički zanemariv, a odnosi sa Senatom i Pretorijanskom gardom postaju gotovo idilični. Ako ništa drugo, barem ova nepobitna činjenica svjedoči o karakteru Agripine Mlađe. Važno je reći i da je Klaudije davao prednost Neronu kao nasljedniku nasuprot sinu Britaniku iz braka s Mesalinom zato što je Neron bio četiri godine stariji i zato što je postojao rizik da Senat neće lako prihvatiti potomka Mesaline za cara. Upitan je uzrok Klaudijeve smrti, a čak je ni povjesničari onog vremena ne pripisuju olako Agripini, ali jedan detalj jeste sumnjiv. Naime, nakon smrti cara uobičajeno je da se njegova oporuka čita javno, ali Agripina to nije dozvolila. Bi li bilo drugačije, osobito za Britanika, a posredno i za Agripinu i Nerona, da je to ipak učinjeno? Ne znamo, ali lako je moguće da je Klaudije Carstvo oporučno u ruke ipak dao Britaniku.

Carstvom je u početku vladala Agripina uz spomenute savjetnike i Neronovu suprugu Oktaviju, a on se nije protivio, bilo mu je važnije da se nesmetano bavi umjetnošću, ali njihova je ljubav pukla kad se Neron zaljubio u bivšeg grčkog roba i sasvim zanemario ionako katastrofalan brak sa sestričnom Oktavijom. Sukob sa sinom, koji je redom počeo zamjenjivati njezine ljude, natjerao je Agripinu da zaprijeti kako će podržati Britanika. Dvojna vladavina nje i njenog cara tinejdžera više se nije činila tako dobrom zamisli. Očekivano, nedugo nakon njene prijetnje Britanik je iznenada umro. Agripina je premrla od straha. Bila je to prva naznaka Neronova ludila, a potvrdilo ga je izgnanstvo Agripine na selo i oduzimanje svih privilegija u kojima je uživala kao majka cara. Odnos im se nekako održavao dok Neron nije izgubio glavu za Popejom Sabinom, udatom ženom osam godina starijom od njega s kojom je varao Oktaviju (i grčkog roba, ukoliko je ostao na životu) kojoj je Agripina i dalje bila sklona. Kasniji kroničari navode da je Agripina bila toliko očajna da je sama pokušala zavesti sina, pa u tome i uspjela, ali i u ovom slučaju se treba poslužiti zdravim razumom i posumnjati. Naime, Neron je ubrzo odlučio ubiti je, a kroničari će opet za to optužiti ženu, Popeju Sabinu, kao da je Neron sam bio nesposoban za takvo što.

Bijesni je Neron pokazao zavidnu ustrajnost u namjeri da se riješi Agripine, a ona zavidnu ustrajnost u namjeri da preživi. Kako je Pretorijanska garda bila na njezinoj strani, a znajući s kakvim neprijateljem imaju posla, čuvali su je s najvećim mogućim oprezom i osujetili brojne Neronove pokušaje ubojstva. Najprije ju je pokušao otrovati, ali Agripina je, s razlogom, imala uza se veliku količinu protuotrova. Sljedeći je plan bio da je poklopi strop nad krevetom no njezini su radnici odmah uočili anomaliju i popravili pokvareno. Treći ju je put pokušao utopiti sklopivim čamcem koji se trebao iznenada zaklopiti usred plovidbe. Plan je uspio utoliko što je ubio nekoliko ljudi iz pratnje, a Agripina se spasila otplivavši do obale. Neron je u očaju objavio da ona njega pokušava ubiti, unajmio je poslušnike i poslao ih k njoj. Kad je shvatila što se događa, pokazujući na svoju maternicu iz koje se Neron i rodio, viknula je: “Udari ovdje!” I udarili su.

Neron i Agripina

Neron je Senatu napisao da je njegova majka unajmila slobodnjaka da ga pokuša ubiti, ali se ubila kad to nije uspjelo. Nitko mu uistinu nije vjerovao, ali ga je Pretorijanska garda pustila da živi. Agripina je kremirana onog dana kad je umrla i nije joj održan javni sprovod. Servilni Senat zahvalio je bogovima što ih je oslobodio žene vladarice. Ipak, smrt Agripine obilježila je kraj prosperitenog razdoblja, jer je ona čak i u izgnanstvu uspijevala držati uzde i brinuti o Rimu. Carstvo je narednih devet godina propadalo u krvi Neronovog ludila i kukavičluku zbog kojega se sam čak nije uspio ni ubiti već je to za njega obavio netko drugi.

ŠTO JE ONO REKAO GOSPODIN AHENOBARB?

Vratila bih se sad onoj izreci Neronova oca s početka ovog teksta, a glasila je: “Sve rođeno od mene i Agripine može biti samo odbojno i opasno za ljude”. Uistinu? Agripina je imala dvadesetdvije godine kad je rodila Nerona, njen je suprug tada imao već pedesetčetiri. Što je to Agripina već mogla učiniti, a da čak ni oni kroničari nisu spomenuli, da je zaslužila takvu izjavu? Naravno, izvor koji je to naveo, valjda vođen strašću da je čim više ocrni, kasnije je to opovrgnuo. Jer svaka laž poduprijeta drugom laži ima veću težinu i bliža je tzv. općeprihvaćenoj istini. Pripremajući ovaj tekst čitala sam i knjigu Klasični svijet – Epska povijest Grčke i Rima, Robina Lanea Foxa. Budući da je njegovo obrazovanje respektabilno, imala sam povjerenja sve dok nije ustvrdio kako je Neron rođen carskim rezom, što je nemoguće. Povijest medicine odbacuje teoriju da je carski rez nazvan po Cezaru iz prostog razloga što prije 14. stoljeća nema nijednog zabilježenog slučaja da je majka takvu operaciju preživjela, a i taj praški slučaj iz 1337. nije dovoljno dobro dokumentiran da bi se to moglo sa sigurnošću tvrditi. Znamo da su i majka Julija Cezara i Agripina preživjele porode, a to znači da carskog reza nije bilo, gospodine Fox. Prvi zasigurno uspješan slučaj zabilježen je 1585., a tek u 19. stoljeću carski rez postaje više-manje uobičajena praksa kada je to nužno. Trebam li naglasiti da gospodin Fox izreku Neronova oca navodi kao istinitu? Lijep je to primjer kako nastaje popularna povijest i kako se prodaju milijuni primjeraka laži zahvaljujući površnosti nekih autora unatoč obrazovanju i titulama.

Usput, povjesničari medicine smatraju da je zahvat dobio naziv po latinskoj riječi caedere što znači odstraniti rezanjem, odrezati, ali time se ovdje više neću baviti iako mi se tema čini zanimljivom.

Mary Naples u tekstu “Zločini” Agripine Mlađe

Zvali su je podlom kad je bila snažna. Nazvali su je prkosnom kad je bila žilava. Bila je vođa, ali zvali su je spletkaricom. Bila je diplomat, ali zvali su je kurvom. Istina je nešto što o Agripini zapravo nikada nećemo saznati. Ono što znamo je da muškarci koji su pisali o njoj nisu mogli biti nepristrani prema snažnim ženama; činjenica je to koja osporava svaku optužbu protiv nje. Jedno je sigurno, u svijetu u kojem su žene bile nebitne, Agripina je bila glavna, a Carstvo je zbog nje savršeno funkcioniralo. Da je u starom Rimu postojala ravnopravnost spolova, ne samo da bi bila obožavana, već bi njoj u čast imenovali jedan mjesec u godini.

KAKVE VEZE AGRIPINA MLAĐA IMA S PULOM?

Nikakve ili skoro nikakve. Za njezina života Pula je kao grad bila u povojima, a ono što nazivamo Agripininom kućom zove se tako jer je na tom mjestu pronađena njezina bista uz mramorni torzo nekog cara, vjerojatno Klaudija. Agripinina kuća bila je taberna ili dućan, trgovina otvorena prednjim dijelom prema glavnoj ulici/forumu koja je, opet vjerojatno, za vrijeme Klaudija pretvorena u mjesto carskog kulta – sacellum ili svetište. (Pula je kao rimska kolonija osnovana 45. ili 46. godine, a Klaudije je carevao od 41. do 54. godine). Riječ je o natkrivenom ili nenatkrivenom prostoru, svojevrsnoj niši u zidu koja može biti polukružna ili pravokutna. Uobičajeno ima stalak za bistu ili skulpturu onoga kome je posvećena, a pristup joj je slobodan. Prostor je često ukrašen freskama i mozaikom.

Primjer sacelluma u Herculaneumu u napuljskom zaljevu (Ermal Travel Guide)

Agripinina kuća ne svjedoči samo o rimskom razdoblju, nalazište je to koje obuhvaća period još od VI. stoljeća p.n.e. što je vidljivo po nalazima Venetske kulture, a tu je pronađena i uvezena etruščanska i grčka keramika iz III. stoljeća p.n.e. Nalazište se prostire na 550 m2, dio je otvoren, a dio u prostorima banke okrenute Ulici Sergijevaca.

Nalazište u Ulici Sergijevaca 1, zima 1987/88.
Tlocrt nalazišta
Nalazište na otvorenom, nakon izgradnje zgrade

Mramorna glava Agripine Mlađe pronađena je u prostoriji čiji su zidovi i pod bili ukrašeni mozaikom dok je u neposrednoj blizini pronađen i carski torzo (u dva dijela) kao i kameni blok ukrašen reljefom Meduze.

Mramorna glava Agripine Mlađe pronađena u Puli
Carski torzo s pulskog nalazišta (lijevo) gotovo je identično odjeven kao Neron na portretu njega i Agripine (gore)

KAKO ZNAMO DA MRAMORNA GLAVA PREDSTAVLJA BAŠ AGRIPINU MLAĐU?

Ne znamo. Agripini se pripisuje mnogo skulptura i portreta koji međusobno i ne nalikuju previše. Za primjer, pišući ovaj članak bio mi je problem pronaći portrete Popeje Sabine i Oktavije zbog nevjerojatne međusobne sličnosti, a pored njih se često nalazi upitnik zbog nemoguće identifikacije. Na većini portreta Agripina Mlađa je prikazana s frizurom gdje se kovčice spajaju na razdjeljku što kod naše Agripine nije slučaj, frizura više nalikuje onoj Agripine Starije, majke Agripine Mlađe. Ipak, okrugle kovrčice spadaju u razdoblje koje više odgovara Agripini Mlađoj, a i sama na ponekom portretu ima malo zaravnanje na razdjeljku. Najveći problem u usporedbi pulske i ostalih Agripina, Mlađih ili Starijih, je svod obrva koji je kod potonjih znatno niži pa oči djeluju dublje usađene. Sve ostalo može biti podložno dobi portretiranih. Naravno, ovo je procjena amaterke koja ne zna baš ništa o stručnom načinu prepoznavanja antičkih portreta. Kao malu enigmatsku igru ostavljam vam ovdje i nekoliko portreta Agripine Starije, mlađe i starije životne dobi, a odmah ispod i Agripinu Mlađu. Napominjem da izvori tvrde kako se radi upravo o njima iako se nekad čini da to baš i nije tako.

U našoj Puli postoji Agripinina kuća i vrijedna glava žene pronađena na tom mjestu. Voljela bih kad bi struka u nekom trenutku pronašla dokaze tko je točno mramorna stanovnica Pule. Sve to ne umanjuje vrijednost pričanja priče o ženi koja je uspjela preživjeti nevjerojatna iskušenja, a možda ju je tek jedna jedina smicalica stajala glave.

Izvori: Istrapedia; femminaclassica.com; Laura Lee, History of Royal Woman; Arheološki muzej Istre; Teatro Real; en.wikipedia.org; news-medical.net; Your Dictionary – Biography; Watch Tower – online library; Dolores Matika, diplomski rad: Religije u doba principata, Sveučilište Juraj Dobrila, Pula; Arheološki muzej Istambul; Christie’s.

Agripina je nadahnula i Georga Friedricha Händela (1685 – 1759) koji je skladao operu po njenom životu, odnosno epizodi navodnog spletkarenja protiv Britanika, a u korist Nerona. Fotografija ilustrira najavu premijere 18. svibnja 2019. u madridskom Teatru Real.

Thomas Allason u Puli 1816. godine

Thomas Allason (1790 – 1852) prvi je put posjetio Pulu 1814. na putu za Grčku pa se 1816. vratio, jer su ga osobito zainteresirali pulski antički spomenici. U međuvremenu je proučio radove svojih prethodnika Jacoba Spona, Jamesa Stuarta, Nicholasa Revetta, Georgea Whelera i Roberta Adama te je tako stekao uvid u građu o Puli u rasponu od gotovo dvjesto godina. Bio je geometar, arhitekt i pejsažni arhitekt, rođen je u Londonu gdje je i studirao arhitekturu te bio uspješan i cijenjen.

„Jedan od najupečatljivijih i najljepših spomenika antike“, tako Allason piše o amfiteatru

Thomas George Dickson Allason (1827 – 1868), sin Thomasa Allasona, bio je također arhitekt iako ne tako uspješan kao otac. Drugi sin, Alfred, biti će djed konzervativnog političara Jamesa Allasona.

Fotograf: Camille Silvy (1834-1910), francuski aristokrat i fotograf, doselio u London 1859. gdje osniva studio. Postaje fotograf kraljevske obitelji i britanske aristokracije.

Fotografija Thomasa Georga Dicksona je snimljena 1861. godine.

U nekrologu arhitektonskog magazina The Builder od 9. travnja 1852., navodi se da je Allason bio bolestan tek nekoliko sati prije smrti, ali doznajemo i da je živio u Londonu na trgu Connaught i posjedovao vikendicu Augusta Lodge, danas Villa Augusta, u Ramsgateu, Kent. Iz pisma kolekcionaru umjetnina Jamesu Hughesu Anderdonu, 20. ožujka 1847., saznajemo da je Allason uvijek boravio u Londonu dok je u Ramsgate odlazila samo njegova obitelj.

Ramsgate (http://www.rareoldprints.com/), Villa Augusta/Augusta Lodge (https://historicengland.org.uk/)
Connaught Square u Londonu je arhitektonski osmislio sam Allason i to se smatra jednim od njegovih najznačajnijih djela. Danas ovdje stanuje Tony Blair.

U Londonu mu je 1819. objavljena monografija „Picturesque Views of the Antiquities of Pola in Istria“ koju posvećuje londonskom Društvu diletanata (društvo visokoškolovanih plemića koji financiraju i potiču proučavanje i istraživanje antičkih spomenika i kulture). Prvi dio monografije opisuje Pulu i sadrži deset lijepih litografija, a drugi dio, nazvan „Remarks on the Ancient and Modern History of Istria and Dalmatia“, opisuje povijest Istre i Dalmacije.

Knjigu možete prolistati na stranici Internet Archive – archive.org

Za dvojna vrata Allason piše da su ih pronašli sasvim slučajno, jer su prethodno bila sakrivena, tek jedan mali dio koji je izvirivao iz okolnih ruševina i zemlje ohrabrio ih je na daljnje iskapanje koje je urodilo rekonstrukcijom i priloženim crtežom.

„Jedan od najupečatljivijih i najljepših spomenika Antike“, tako piše o amfiteatru. Dalje piše da je izgrađen od odličnog istarskog kamena koji se svojom kvalitetom može mjeriti s najboljim mramorom, a sličnim se atributima koristi i kad govori o slavoluku Sergijevaca.

Allason je oduševljen Pulom te opisuje bezbrojne komade rimskog kamenja razbacanog po čitavom gradu, govori i o velikom rimskom kazalištu za koje kaže da više ne postoji, ali da je jasno vidljivo gdje se nalazilo. Istovremeno napominje da grad ima svega 700 stanovnika, da sve odiše bijedom i siromaštvom i da se stanovnici  mahom bave ribolovom. Allason prepričava i legendu o Argonautima i osnutku grada. Također ističe veliki potencijal grada, luke i gradskog zaleđa pod uvjetom da se zemlja dobro drenira i očisti zrak. I konačno, smatra izazovom istražiti kako je od evidentno veličanstvenog rimskog grada Pula postala takva kakvom su je zatekli.

Ubrzo nakon Allasonovog napuštanja Pule, austrijska uprava započinje raščišćavanje i izgradnju grada.

Izvori:

oxfordindex.oup.com

en.wikipedia.org

Thomas Allason, Picturesque Views of the Antiquities of Pola in Istria, publ. J. Murray, London, 1819.

The Gentleman’s Magazine and Historical Review, London, 1852.

The Builder, London, 9. travnja 1852.

Internet archive

National Portret Gallery – npg.org.uk

MutualArt – mutualart.org

Pula u oku Richarda Colta Hoarea

Putnicima prošlih stoljeća Pula je često bila usputna stanica. Nakon ukrcaja ili za boravka u Veneciji ili Trstu pristali bi tu ili bi pak otišli na izlet Istrom, bez ikakvih očekivanja, i iznenadili se. Jedan od takvih putnika bio je Richard Colt Hoare, pripadnik engleskog plemstva, potomak osnivača prve britanske banke (koja do danas traje kroz već jedanaest generacija), ali Hoare je, prije svega bio antikvar, arheolog i slikar.

Rođen je 1758. predodređen da se u nekom trenutku zaposli u obiteljskoj banci što je i učinio, no njegov je djed imao drugačije planove. Obitelj je u vlasništvu imala imanje Stourhead koje se prostiralo na tisuću hektara, a o njegovoj povijesnoj vrijednosti svjedoči i to što je od 1946. pod posebnom skrbi države – National Trust for Places of Historic Interest or Natural Beauty. Djed je, kako bi bio siguran da će imanje biti očuvano u slučaju propasti banke, od Richarda zahtijevao da se odrekne posla te na njega prepisao imanje, a to mu je omogućilo da se posveti studiju arhelogije i putovanju. Hoare se 1783. vjenčao s Hester Lyttelton s kojom je imao jednog sina, a drugi je, zajedno s majkom, umro pri porodu 1785. Iste godine Hoare je napustio posao bankara te za utjehu, zbog Hesterine smrti, kreće na svoje prvo veliko putovanje u Francusku, Italiju i Švicarsku.

Richard Colt Hoare na slici Princea Hoarea , 1783.; Hester Lyttelton (1762 – 1785), supruga, na slici Samuela Woodfordea, 1783.; Richard Colt Hoare i sin Henry (1784 – 1836) na slici Samuela Woodfordea, 1795-6.

Mnogo godina kasnije, 1815. biti će objavljen priručnik o putovanju Italijom u kojem će tek u jednoj bilješci spomenuti Pulu:

From Trieste I made a very interesting excursion along the coast, as far as Pola in Istria, sleeping on shore every night, and was highly remunerated by a sight of the magnificent amphitheatre, temples, &c, which that city still possesses.

Iz Trsta sam otišao na vrlo zanimljiv izlet duž obale, sve do Pule, u Istri, spavajući na obali svake noći, i bio sam izuzetno nagrađen vidjevši veličanstveni amfiteatar, hramove i slično, što taj grad još uvijek posjeduje.

U Puli se sigurno zadržao kratko, ali dovoljno da napravi skice od kojih će kasnije nastati dva akvarela i jedan crtež (graphite, pen and brown ink, and brown wash on medium, slightly textured, cream laid paper) datiran na 1788. godinu Skice su nastale 1788., ali je tek 1817. objavljena mapa Views in Saxony, France, Spain, Reba, Italy, Sicily…. koja ih je sadržavala. Hoareove crteže je naknadno obojao John Warwick Smith (1749–1831), britanski akvarelist, koator navedene mape. Svega dvije stranice teksta su posvećene Italiji, a od toga gotovo čitava jedna Puli. Hoare uglavnom ponavlja gore navedenu bilješku i dodaje nekoliko rečenica koje opisuju njegovo oduševljenje Arenom i datiranje Arene i Augustova hrama. Rukopis mi nije dovoljno jasan da bih ga precizno prevela pa vam ga ostavljam ovdje za zabavu, čitanje i prevođenje:

Tri pulska prizora su osobito zanimljiva jer nam daju novi ugao gledanja na Arenu i četvrt svetog Teodora, kao i…

… Augustov hram i Komunalnu palaču, jer možemo pretpostaviti da je slikar sjedio podno Franjevačkog samostana i imao nesmetan pogled prema Forumu.

Richard Colt Hoare je život posvetio umjetnosti i putovanjima; bio je i kolekcionar biljaka, volio je pelargonije i rododendrone. Umro je 1838. u svom domu, u Stourheadu. U Crkvi svetog Petra se nalazi njegov mauzolej, a spomenik mu je postavljen u katedrali u Salisburyju.

Crkva svetog Petra u Stourtonu (Stourhead) gdje je pokopan Richard Colt Hoare; imanje Stourhead
Stourhead: knjižnica, hram Apolonu, glavna zgrada
Salisbury, spomenik R.C.Hoareu u katedrali

I još: prva zabilježena iskapanja na Stonehengeu su obavili William Cunnington i Richard Colt Hoare 1798. godine, a zatim i 1810. Za neke od položenih stijena otkrili su da su svojedobno bile uspravne, a Hoare je identificirao brojna druga nalazišta na tom području, klasificirao svoja otkrića te ih od 1810. do 1821. objavio u pet dijelova pod nazivom The Ancient History of Wiltshire.

Riječ-dvije o sinu: Henry (1784 – 1836) , jedini Richardov sin, bio je pleasure-seeker ili, rekli bismo, niškoristi. Bavio se kriketom i bio relativno uspješan u tome. Oženio se 1808., ubrzo doživio slom živaca te se, uz očevu pomoć, razveo 1811. On i supruga Charlotte imali su kćer Annu. Umro je 1836., dvije godine prije svog oca. Pokopan je također u Crkvi svetog Petra u Stourheadu.

Izvori:

Yale Center for British Art; Internet Archive; National Trust Collections; Silent Earth – blog; en-wikipedia

Louis-François Cassas 1782. u Puli

Louis-François Cassas rođen 3. lipnja 1756. je bio ugledni francuski pejzažni slikar, kipar, arhitekt, arheolog i staretinar. Njegov je otac bio je geometar u uredu “Ponts et Chaussés” čija je djelatnost bila projektiranje i građenje mostova i cesta te je tu, već kao petnaestogodišnjak Cassas radio kao crtač-naučnik.

Vrlo brzo je uočen njegov talent pa je preko jednog ljubitelja umjetnosti i crtača amatera proslijeđen Rochan-Chabotu koji je u Parizu vodio privatnu školu crtanja. Nakon tri godine naukovanja Rohan Chabot ga šalje u Italiju da se neposredno upozna s antičkim spomenicima gdje ostaje punih pet godina. U sklopu tog naukovanja Cassas 1782. obilazi Istru i Dalmaciju.

Povratkom u Pariz oduševljava elitu donesenim crtežima te odmah odlazi u Grčku,a zatim narednih sedam godina oblazi Siriju, Feniciju, Palestinu i Egipat. To putovanje na kojem radi pod iznimno teškim uvjetima rezultira velikim ilustriranim putopisom koji će biti objavljivan u nastavcima, iako ne u potpunosti, petnaest godina kasnije.

Cassas se 1787. vraća u Rim gdje zasniva obitelj. Među novostečenim poklonicima za boravka u Italiji su slikar i grafičar Francesco Piranesi te Johann Wolfgang Goethe koji ga hvali u svojim putopisima Italijom.

Nakon nekoliko godina vraća se u revolucionarni Pariz te prijateljuje s Louisom Davidom, također slikarom i članom revolucionarne vlade. 1802. objavljeno mu je djelo „Slikovito i povijesno putovanje Istrom i Dalmacijom“.

Cassas je 1816. imenovan glavnim nadglednikom i profesorom crtanja Kraljevske radionice goblena te odlikovan Legijom časti. Umro je 1827. u Versaillesu kao sedamdesetogodišnjak.

Danas je pomalo zaboravljen, ali djela su mu gotovo u potpunosti rasprodana još za života te se nalaze u brojnim muzejima, galerijama i privatnim zbirkama. Cjelovita zbirka akvarela Istre i Dalmacije je u Victoria & Albert Museumu u Londonu.

Cassas je na putovanju Istrom i Dalmacijom vodio dnevnik koji je, nažalost, izgubljen, ali ga je moguće djelomično rekonstruirati na osnovu knjige Josepha Lavalléea čiji je tekst napisan isključivo na osnovi Cassasovih bilješki i od ranije poznatih podataka.

U vrijeme kada je Cassas posjetio Pulu, ona je bila gradić od najviše 700 stanovnika pod mletačkom vlašću koja za njega nije pokazivala baš nimalo interesa. U takvom su se okruženju antički spomenici, koji su jedini bili centar interesa ljubitelja umjetnosti toga vremena, zasigurno osobito isticali, a posebnu slikarevu pažnju je, uz Slavoluk Sergijevaca, zaokupio pulski amfiteatar pa su oni najzastupljeniji motivi na njegovim slikama Pule.

Ova galerija prikazuje dvanaest od četrnaest slika Pule koliko ih je naslikao Cassas, a sve se nalaze u spomenutom londonskom muzeju. Tehničke snimke, rekonstrukcije i građevinsko-ukrasni detalji spomenika nisu sačuvani no prema njima su izrađene grafike objavljene u Lavalléeovoj knjizi.

Izvori:

Duško Kečkemet i Louis Francois Cassas, Istra i Dalmacija 1782., JAZU, Zagreb – Split, 1979

Victoria and Albert Museum, London – https://www.vam.ac.uk/

Možete li zamisliti…?

Rasparaganov uspon u Puli, 1920., Georg Hermann von Wolff (1876 – 1931)

Rasparagan, kasnije Publije Elije Rasparaganus, bio je kralj plemena Roksolana, dijela plemenskog saveza Sarmata koji se sastojao još i od Urga, Iaziga, Skita te nekih manjih plemena. Sarmati su se prostirali na širokom pojasu sjeverno od Crnog mora, a Roksolani su vrlo brzo i agresivno prodirali na zapad te predstavljali stalnu prijetnju granici Rimskog Carstva. Rimljani su ih, razumije se, jednakom upornošću pokušavali potisnuti istočno, ali Roksolani su za svo to vrijeme uspjeli očuvati barem djelomičnu neovisnost. Priča o rimskom caru Hadrijanu i roksolanskom kralju Rasparaganu tek je jedna od priča na tom dugom putu.


Publius Aelius Traianus Hadrianus 24. siječnja 76. – 10. srpnja 138.

Sarmati, prethodno matrijarhalno društvo, bili su poznati kao vješti ratnici, ali to se nije odnosilo samo na muškarce. Bilo je sasvim uobičajeno da djevojke sve do majčinstva ravnopravno žive životom ratnika i osvajača pa su neke od njih u tom statusu provele čitav život. “Nijedna se djevojka ne udaje prije nego što ubije neprijatelja. Neke od njih ostare i umru, a da se ne udaju, jer ne mogu zadovoljiti ovu odredbu.” – iz ovog je Herodovog citata moguće zaključiti da im je ubojstvo neprijatelja bila obaveza.

Odjeća sarmatskih ratnica i ratnika

Od drugih kraljeva Roksolana, osim Rasparagana, spominje se Tasius koji je vladao oko 100 godina prije naše ere, a to mu je ime nadjenuo Strabon (64. ili 63. p.n.ee – 24. n.e.), grčki povjesničar, filozof i geograf. Zatim kralj Palacos, sin Silura, kralj Galatus 179. godine te kraljica Amage od 165 do 140 p.n.e. koja je preuzela kraljevanje Roksolanima od svog supruga koji je toliko bio ogrezao u alkohol da to više nije mogao raditi. Amage je ujedinilla susjedna plemena i uspješno ih vodila u bitke za očuvanje neovisnosti. Od 305. godine Roksolani i Iazigi se više ne nalaze ni na jednoj geografskoj karti, asmilirani su nakon upada Ostrogota i Vandala.

Borba Rimljana i Sarmata na reljefu  Apollodorusa iz Damaska, 2. stoljeće n.e.

Najupečatljiviji materijalni ostaci Sarmata su zlatni predmeti koji se nalaze u brojnim svjetskim muzejima.

Rimski car Hadrijan (Publius Aelius Traianus Hadrianus, 24. siječnja 76. – 10. srpnja 138.), bio je treći od pet tzv. dobrih careva. Kako je kao desetogodišnjak ostao bez oca usvojio ga je Trajan koji tada još nije bio car, za cara je proglašen 98. godine, a Hadrijana je volio kao vlastitog sina te ga i imenovao svojim nasljednikom. Hadrijan je s Trajanom pohodio Daciju i Donju Meziju, iskazao se u bitkama, a kad je 117. godine stupio na prijestolje odmah je odlučio završiti posao sa Sarmatima te ih jednom zauvijek potisnuti što istočnije. Rat sa Sarmatima, koji su dugo i uporno napredovali, nastavit će se i nakon Hadrijana, a njihovi najžešći sukobi odvijat će se u vrijeme Marka Aurelija od 167. do 175. godine. Ipak, pod Hadrijanovim carevanjem, 118. godine, je zarobljen Rasparagan i odveden u Pulu da tamo ostane do kraja života… Ili nije bilo baš tako?

Geografska karta područja Roxolana u vrijeme sporazuma između Hadrijana i Rasparagana s ucrtanim Troesmisom, rimskoj utvrdi gdje je Hadrijan vjerojatno boravio

Neki povjesničari tvrde da je Rasparagan dobrovoljno otišao u Pulu, ali ono što je poznato ne govori tome u prilog. Dakle, Hadrijan u proljeće 118. nesumnjivo stiže u Donju Meziju, područje između Dunava i Crnog mora čiju većinu drže Roksolani, a moguće je da odsjeda u Troesmisu* (karta gore, crtež dolje).

Rimski Troesmis, ilustracija iz knjige Povijest Rima Victora Duruya, 1884.

Roksolani su u tom trenutku uznemireni smanjenjem sredstava koja im se Trajan u vrijeme njegove vladavine obavezao davati kako bi zadržao mir na granici, pa napadaju i prijete. Hadrijan se nalazi s Rasparaganom i oni vrlo brzo postižu dogovor. Navodno Hadrian još povećava svotu koju je izdvajao Trajan, vraća im neke teritorije, dijeli Daciju na dvije provinicije različitog statusa, pogoduje Iazigima tako što se povlači s dijela osvojenog područja. Na donjoj karti vidljiva je ta razlika između 117. i 118. godine uz napomenu da su iscrtana područja ona koja podrazumijevaju suradnju s Rimom. Rim će do 170. godine izgubiti pozamašan dio Dacije, a Roksolani i Iazigi će znatno proširiti svoja područja što, dakako, više nema neposredne veze ni s Hadrijanom ni s Rasparaganom. Dakle, Hadrijan je široke ruke, a toj velikodušnosti dodaje se, navodno, još i dodjela građanskog prava Rasparaganu i poziv da zajedno s obitelji preseli u Pulu. Zauzvrat, kažu, Rasparagan Hadrijanu daruje konja, jednog skupocjenog konja. Ne znam koliko u to vrijeme vrijede konji. Naravno, postoji mogućnost da je dogovoreno da se Iazigi i Roksolani obavezuju čuvati sada rimsku Daciju, ali u punoj snazi napustiti vlastito kraljevstvo da bi živio na Uljaniku ne čini se logičnim. Uostalom, ako treba čuvati Daciju, Hadrijanu se nikako ne isplati uklanjati ga s tog teritorija… Ili možda Rasparagan pruža otpor savezu s Rimom te ga nasljeđuje netko voljan suradnje, a on je maknut da ne smeta. Ipak, u tom slučaju više ne bi bio kralj… Vjerojatan razlog što Hadrijan nije zauzeo područja Roksolana i Iazega ipak leži u tome što mu je nedostajalo resursa i ljudstva za taj poduhvat pa se odlučio na kontrolu nad te dvije regije postignutu sporazumom s Rasparaganom, njegovim porobljavanjem te sličnim scenarijem s Iazegima. Kako god, suviše je oprečnih pretpostavki za ikakav konačni zaključak o samom događaju. (Odnos Roksolana i Iazega je također zanimljiv, a temelji se na međusobnoj suradnji i podržavanju, u rijetkim situacijama na neutralnosti no nikada na međusobnom ratovanju)

Stabilan položaj Roxolana u vremenu kad je Dacija postepeno gubila teritorij u ratovima s Rimom

Naravno, mogli bismo zamisliti tu dvojicu kako prvog toplog proljetnog dana leškare na kakvoj livadi daleko od znatiželjnih ušiju, goste se nečim, vjerojatno pijuckaju vino i dogovaraju što i kako dalje s Dačanima…, a onda Rasparagan kaže nešto kao: “Čuj, sredit ću ti sve to, ali ubiše me u pojam ovi moji divljaci, pa te lijepo molim da meni i familiji nađeš kakvo zgodno boravište, ne preblizu ljudi, ali ni predaleko.” Hadrijan se zamisli i značajno lupi po čelu sjetivši se Pule: “Uh, imam nešto baš za tebe. Voliš li more?” Rasparagan će na to u čudu: “A tko ne voli more?” Ipak se Hadrijan zabrine: “Neće li te ovi tvoji proglasiti izdajnikom i kukavicom?” Rasparagan na tren namreška čelo, ali se brzo razvedri: “A da me kao zarobiš?” Hadrijan na to upita: “Neće ovi tvoji skužiti?” Tu Rasparagan prasne u smijeh, pridruži mu se Hadrijan, a onda obojica srknuše vino i nastaviše razrađivati plan do sitnih detalja. Štošta možemo zamisliti, zar ne?

Do novih informacija koje će potvrditi ili opovrgnuti neku od verzija, pozabavit ću se pričom domaćih povjesničara i pravnika.

Priču o Rasparaganu možemo ispričati zahvaljujući pronađenim sarkofazima na Uljaniku, otočiću u pulskom zaljevu udaljenom svega stotinjak metara od pulske rive, ali prije svega treba reći ponešto o zakonima tog vremena.

Karta Pule iz 1681. s označenim Uljanikom (Sveti Florian, po jednobrodnoj crkvi koja se nalazila na njemu)

Rimsko pravo u vrijeme Hadrijana poznaje pojam izgnanstva (deportatio), ali taj se pojam ne može primijeniti na ovaj slučaj koji je po mnogočemu upravo suprotan. Naime, izgnanstvo podrazumijeva izolaciju na udaljenom i po život opasnom mjestu, trenutno oduzimanje imovine, gubitak građanskog prava. Osim deportacije u rimskom je pravu postojao i pojam relegatio koji je značio progon na neko određeno mjesto, zabranu boravka u Rimu ili provinciji u kojoj je živio car, ali i raspolaganje imovinom i zadržavanje građanskog prava. Također, relegatio je mogao imati rok trajanja, nije se podrazumijevalo doživotno izvršavanje kazne kao kod deportacije. Često se koristio u svrhu eliminacije političkih protivnika, a osuđenici su u Hadrijanovo doba redovito bili visokog statusa. Kaznu su na razini Carstva mogli izreći Senat ili car, a provincijski upravitelji mogli su relegaciju provoditi samo u okviru provincije tj. nisu mogli osuđenika poslati u neku drugu provinciju. Ukidanje relegacije mogao je odobriti samo car na traženje osuđenika. Rasparagan je, zajedno sa suprugom i poslugom, osuđen na izgnanstvo na otok Uljanik, kao što sam već rekla, stotinjak metara udaljen od grada, sjajnog grada rimske provincije, a prije toga im je dodijeljeno građansko pravo kako bi uopće mogli podlijegati aktualnom zakonu.

Rasparagan također dobiva Hadrijanov praenomen i nomen (prvo i drugo ime) te postaje Publius Aelius Rasparaganus, a njegov sin Publius Aelius Peregrinus (Peregrinus na latinskom znači stranac što znači da je najvjerojatnije rođen nakon dolaska na Uljanik, jer se ne spominje njegovo roksolansko ime). Dokaz da im je ostavljena imovina, iako ne znamo koliko i u kojem obliku, jesu upravo bočne ploče na skupocjenom sarkofagu pronađenom na Uljaniku koje su financirali Rasparaganova supruga i sin. Sarkofag također dokazuje da je bila riječ o doživotnom izgnanstvu, ali nema dokaza da su Rasparaganovi trpjeli bilo kakve druge sankcije.

Prvi natpis:

P(ublio) Aelio Rasparag[a]no / regi Roxo[la]noru[m] / [u(xor)] v(iva) [f(ecit)].

Publiju Eliju Rasparaganu, kralju Roksolana, supruga je za svojega života sačinila [ovaj spomenik].

Drugi natpis:

P(ublius) Aelius Peregrinus reg[is] / Sarmatarum Rasparagani / f(ilius) v(ivus) f(ecit) sibi et Attiae Q(uinti) f(iliae) Procillae lib(ertis) l[iber]tabusq(ue) posterisq(ue) eorum.

Publije Elije Peregrin, sin sarmatskoga kralja Rasparagana, za života sačinio je [ovaj spomenik] sebi i Aciji Procili, Kvintovoj kćeri, i oslobođenicima i oslobođenicama te njihovim potomcima.

Činjenica da je neprijatelj s ruba Carstva preseljen u Italiju govori o tome da je odluku donio sam Hadrijan te da je vjerojatno riječ o mirovnom sporazumu s Rasparaganom pri čemu je on spasio život sebi i obitelji, a Hadrijan je čitavu situaciju doživio i prikazao kao apsolutnu pobjedu nad čovjekom s kojim je dugo ratovao. Čini se da je to bio dobar sporazum dvaju vladara temeljen na međusobnom poštovanju. Rasparagan je zajedno s obitelji i slugama, po svoj prilici na Uljaniku živio kao kralj, što je i bio i taj mu status, u okvirima doživotne relegacije, nitko nije oduzeo. Rasparaganov sin je na Uljaniku osnovao obitelj, a nije mi poznato jesu li njegova supruga i eventualni potomci imali pravo odlaziti s otoka.

Hadrijan je iznimno zanimljiv rimski car, treći od petorice tzv. dobrih kad je Rim bio na vrhuncu, baš kao i rimska Pula – opasana zidinama, s Forumom i Augustovim hramom, vjerojatno je već postojao i slavoluk Sergijevaca, a vile su davno dovršile posao s Arenom. Kralju Rasparaganu je svako jutro sunce izlazilo baš iznad Arene, ništa mu nije priječilo pogled na tu divnu građevinu. Možete li zamisliti taj život, tu ljepotu, tu muku?

Otok Uljanik u pulskom zaljevu (fotografiju sam preuzela s http://www.pula.hr, nije naveden autor)

Sarmati svojom atraktivnošću i zanimljivom poviješću privlače pažnju mnogih kreativaca:

Michael Svetbird, Sarmatska ratnica, fotografija (https://www.artstation.com/svetbird)

Izvori:

Dr. sc. Ivana Jaramaz Reskušić, Dr. sc. Ivan Milotić. izvorni znanstveni rad, Slučaj roksolanskoga kralja Rasparagana: Relegatio in insulam rimskoga kaznenog pravaa: Relegatio in insulam, , Hrvatski ljetopis za kaznene znanosti i praksu (Zagreb), vol. 26, broj 1/2019, str. 147-174.

Alka Starac, Istra od Epulona do Dioklecijana, Žakan Juri, Pula 2002.

Elije Sparcijan, Hadrijan, Historia Augusta, Izdanja Antibarbarus, Zagreb 1994.

Bernardo Benussi, Povijest Pule u svjetlu municipalnih ustanova do 1918. godine, Žakan Juri, Pula 2002.

http://www.omniatlas.com

http://www.artstation.com

http://www.histmuseumph.ro/

http://www.romania-insider.com/

Anthony R. Birley, Hadrian: The Restless Emperor, Psychology Press, 1997.