Vila Rodinis

Florealni motivi kojima je bogato ukrašena vila Rodinis

Nova vila obitelji ljekarnika Antonija Rodinisa dovršena je 1913. godine i zasigurno je bila posebno lijep ukras Uspona na Kaštel (Clivo Castello). Projektirao ju je Enrico Polla koji je već ostavio značajan trag na urbanoj slici Pule osmislivši kuću Fabro, kuću Perini, vilu braće Nauta na Verudi, a nadzirao je i izgradnju Villa Muenz. Obitelj Rodinis je do 1913. živjela u Via della Specola u vili koja je također poznata kao vila Rodinis, ali ipak najviše po tome što je u njoj dugi niz godina djelovao poznati pulski fotograf Erminio Zamboni u atelieru Olympia unajmljenom od Rodinisa. Katkad se u tisku spominje vila Olimpia iako nemam pouzdan podatak da se tako i zvala.

Vila Rodinis izgrađena je u tzv. liberty stilu, odnosno talijanskoj inačici secesije koju karakteriziraju florealni motivi i suvremeni unutarnji raspored prostorija. Smještena u parku s egzotičnim biljkama kojeg je krasila i fontana s ribicima, sastojala se od više stambenih jedinica namijenjenih iznajmljivanju pa tako 23. travnja, odmah po izgradnji, Rodinisi oglašavaju čak četiri stana za najam:  stan s pet soba, stan sa šest soba s kuhinjom, kupaonicom i korištenjem vrta,  stan na tavanu s tri sobe i stan na tavanu s dvije sobe. Potrebno je javiti se u ljekarnu. Nešto više od mjesec dana kasnije, 31. svibnja, u jednom će od tavanskih stanova buknuti požar koji će biti vrlo brzo ugašen intervencijom vatrogasaca. Unatoč useljenju u novu vilu, Rodinisima ta godina i nije bila baš najbolja. Osim požara, nekoliko mjeseci kasnije umro je djelatnik ljekarne, gospodin Andrea Bon koji je kod njih radio trideset godina. Tisak kaže da je bio pouzdan radnik i primjer marljivosti.

Obitelj Rodinis, porijeklom s Krka, živjela je u Puli i bavila se istim poslom još od 1879. na Portarati. Ta prva ljekarna se zvala Ai due Leoni (Kod dva lava), kasnije se taj naziv gubi i ostaje samo Farmacia Rodinis tj. Ljekarna Rodinis . Osnivač tvrtke i vlasnik vile bio je Antonio Rodinis (1844 – 1920), vjenčan s Giovannom Rossi (1857-1927), a posao će naslijediti njegov sin dr. Oreste Rodinis rođen 1878. godine.

Tramvaj pred ljekarnom Rodinis

Oreste Rodinis (1878-1936) se bavio i glazbom, svirao je klavir, a 1916. nastupa na koncertu u crkvi Sveta srca na kojem sudjeluje i Alice Stanich (1890 -1964), kći budućeg gradonačelnika Domenica Stanicha, a Oresteova buduća supruga. Sin Antonio rodio im se 1919., a umro u Italiji 1985. Oreste Rodinis umro je od trovanja barbituratima 1936. godine u 58. godini života, pokopan je u obiteljskoj grobnici na pulskom gradskom groblju. Postojale su špekulacije da je u pitanju bilo samoubojstvo.

Ljekarna Rodinis u pozadini slavoluka Sergijevaca na Portarati

Antonio je nastavio obiteljski posao, a ostat će zapamćen kao autor jedine fotografije eksplozije u uvali Vargarola u kojoj je stradalo šezdesettroje građana Pule. Nakon tog događaja, zajedno s s majkom Alice i tisućama sugrađana odselio je u Italiju, a dugovječnu ljekarnu na Port’Aurea zamijenila je neka duga trgovina. Danas je u tom prostoru Tisak Media Centar.

Vila Rodinis izgleda kao što izgleda većina pulskih vila, ali još uvijek je moguće naslutiti njenu raskošnu ljepotu. Netko od stanara njeguje okućnicu i voli tulipane.

Izvori:

geni.com

arenadipola.com

wikipedia.it

istrapedia.hr

Vargarola ili Vergarolla – sramotni rašomon bez kraja

U lijepom malenom parku pored Katedrale koji ne služi za igranje i odmor, jer je čitav ograđen, a i nema nijednu klupu, nalazi se spomenik koji za građane Pule ima posebnu težinu. Za njegovu izradu nije angažiran neki poznati umjetnik, to je tek kameni blok neravne gornje plohe donešen s negdašnjeg pulskog divljeg kupališta na čijoj je prednjoj strani uklesan natpis:

Vergarola

18. 8. 1946 13h

Grad Pula

1997

Città di Pola

Kako to češće biva s natpisima u ovom gradu i ovdje su, gdje to svakako nije bezazleno, učinjene čak dvije pogreške: toponim je ili Vargarola – hrvatski, ili Vergarolla – talijanski, dok Vergarola, kako stoji na spomeniku, u tom obliku uopće ne postoji. Nadalje, umjesto 13h, trebalo bi stajati 14.10 h ili 14.15 h.

Uvala Vargarola/Vergarolla nalazi se na jugozapadnom dijelu pulskog zaljeva i služila je i u vojne i u civilne svrhe, ovisno o povijesnom razdoblju, dok su je u poratnim godinama (’45.,’46.) kao kupalište koristili građani kojima je to zbog male udaljenosti bilo najpraktičnije, neovisno o nacionalnoj pripadnosti.

Jedriličarski i veslački klub Pietas Julia 18. je kolovoza 1946. obilježavao šezdesetu godišnjicu od osnutka te je u sklopu svečanosti na nekad uređenom, a sada bombardiranjima gotovo potpuno devastiranom kupalištu, održano više natjecanja poput plivanja, igara u moru, skakanja s trampolina i sličnih kao i tradicionalna regata za pokal Scarioni. Događanje je privuklo mnogo građana talijanske nacionalnosti, jer je organizator sam (La societa nautica Pietas Julia) bio izrazito protalijanski orijentirano društvo. Građani su od jutra u okolnim šumarcima i na samoj plaži roštiljali i zabavljali se promatrajući natjecanja s očiglednom namjerom da tu provedu čitav dan.

Natjecanja su završila nešto iza 12 sati, a oko 14.10 dogodila se strahovita eksplozija koju je bilo moguće čuti u čitavom gradu. Jedina fotografija koja je zabilježila taj događaj je snimljena s Pulske rive i pokazuje ogroman crni stup dima. U eksploziji zaostalih mina je poginulo 63 Puljana, uglavnom djece (15 mlađih od 12 godina), žena i mladih, a još ih je 30-ak ranjeno.

Autor jedine fotografije eksplozije je Antonio Rodinis, unuk poznatog pulskog ljekarnika Antonija Rodinisa, također ljekarnik, nasljednik oca Orestea Rodinisa (snimljeno s pulske rive)

Važno je znati da je Pula u to vrijeme bila pod Savezničkom vojnom upravom odgovornom za neuklanjanje brojnih mina koje su se nalazile, između ostalih mjesta, i na Vargaroli. Već bi i zabrana pristupa bila dovoljna da spriječi tragediju.

Jedan od istinskih heroja događanja tih kolovoških dana bio je kirurg Geppino Micheletti koji je ubrzo nakon eksplozije saznao da su mu poginula dvojica sinova, brat, bratova supruga i bratova kći, ali ga to nije spriječilo da nastavi do kasno u noć operirati i pomagati ranjenicima. Michelettijevi su u prvim mjesecima 1947. godine emigrirali u Italiju. Godine 1947. Italija je Geppinu Michelettiju dodijelila medalju za hrabrost, 2007. godine postavljena mu je spomen-ploča pored spomenika kraj pulske Katedale, dok je 18. kolovoza 2008. otkriven njegov spomenik u Trstu. 

Doktor Micheletti i supruga na ispraćaju sinova 20. kolovoza 1946.

Spomen obilježje uz spomenik žrtvama Vargarole kirurgu Geppinu Michelettiju (stanje fotografije na dan 26.4.2014.)

Svaki pokušaj rekonstrukcije događaja koji su doveli do same tragedije nije uspio dati dovoljno jasne odgovore. Nikada se nije saznalo tko je počinitelj, a svaka se teorija oslanjala na krajnje pristrane svjedoke koji, najčešće, svjedoci uopće nisu bili ili su u vrijeme samog događaja imali premalo godina te se pod utjecajem drugih priča modificiralo i njihovo sjećanje. Mediji koji su o eksploziji izvještavali bavili su se pretpostavljenim političkim razlozima, a oni su, dakako, bili dijametralno suprotni ovisno o tome s koje su strane dolazili. Svaka je nova teorija kreirala nova svjedočanstva koja su se toj teoriji prilagođavala kako je kome trebalo. Ipak, jedna od posljedica je bila dodatno iseljavanje Talijana iz Pule, koji su i ranije odlazili, ali mnogima je ova tragedija bila dodatni poticaj.

Nakon svega ostala je nelagoda i još jedna tempirana bomba koja bi u određenim povijesnim okolnostima mogla eksplodirati na štetu svih. Za nadati se da će povjesničari obaviti svoj posao i lišiti generacije koje dolaze daljnjeg trovanja pretpostavkama.

18. Kolovoza 1946. između 14.10 i 14.15 sati je poginulo 63 građana Pule. Počivali u miru.

Popis žrtava eksplozije s godinama starosti

Izvori:

Tea Čonč, Izvorni znanstveni članak, UDK: 94(497.5 Pula)”946″

„Eksplozija na Vergaroli u Puli 18. kolovoza 1946. godine:

pokušaj rekonstrukcije i izazovi tumačenja“

Darko Dukovski, Povijest Pule, Nova Istra, Pula, 2011.