Dvije kuće, mnogo ljubavi i sasvim bez pameti

Erzherzog Karl Stephan s obitelji, 1896.

Nadvojvoda Karlo Stjepan, veliki admiral austrougarske ratne mornarice, i njegova supruga nadvojvotkinja Marija Terezija, princeza Toskane, imali su tri kćeri i tri sina. Najstarija, Eleonora, je rođena u Puli 28. studenog 1886., točno devet mjeseci nakon vjenčanja roditelja; početkom siječnja 1888. je rođena i Renata, a zatim, krajem iste godine, prvi sin Karl Albrecht. 1891. rodit će se Matilda, dvije godine kasnije Lav Karlo, a i posljednje dijete, Vilim, 1895., je baš kao i svi ostali, rođen u Puli. Vjerojatno je i ta lijepa obiteljska fotografija iz 1896. snimljena u Puli od carskog fotografa Carla Pietznera. Već iz ovog skromnog uvoda bilo bi moguće ispisati mnoge stranice i o pripadnicima ove habsburške obitelji, i o Puli, fotografu, putovanjima, rađanju djece, koječemu, ali ovdje je riječ o ljubavi, kućama i nekim drugim ljudima.


1892. godine, između rođenja Matilde i Lava Karla, niknut će palača čije će neposredno susjedstvo uskoro postati Marine Casino i Jacht Club. Tada je to bila najreprezentativnija civilna građevina u Puli, koštala je sto tisuća forinti, ma što to značilo, a izgrađena je od istarskog kamena. Bila je trokatnica pravokutnog oblika, ukrašena kupolom. Obitelj je palaču napustila 1901. godine i tada ona dobiva javnu funkciju. Nažalost, ova prekrasna građevina nije preživjela Drugi svjetski rat, saveznici su je sravnili sa zemljom 1945. godine za jednog od bombardiranja Pule. Tako je nestala prva kuća iz ove priče.
Vojvotkinja Eleonora (Eleonora Maria Immakulata Christina Josepha Sosthenesia), najstarija kćer Marije Terezije Toskanske i Karla Stjepana (na obiteljskoj fotografiji djevojčica koja stoji u sredini), 1913. se godine udala za Alfonsa von Klossa, kapetana očeve jahte u kojeg se zaljubila još kao petnaestogodišnjakinja. Naravno, Karlo Stjepan je svojoj kćeri namijenio nekog poljskog aristokratu, ali ga je postojana ljubav mladog para toliko ganula da je popustio i zatražio dozvolu od samog cara Franza Josefa. Ovaj, pak, sigurno ne bi bio toliko fleksibilan da mu Karlo Stjepan nije bio blizak prijatelj. I tako, dva dana prije vjenčanja mlađe sestre Matilde, ta je velika ljubav skromnom ceremonijom okrunjena brakom.
Godinu dana kasnije na pulskoj je Verudi, nedaleko od mora, izgrađena najljepša austrougarska vila nazvana Idola. Projektirao ju je pulski arhitekt i građevinski poduzetnik Giuseppe Heininger koji potpisuje brojne druge značajne objekte u gradu. Građena je u stilu ljetnikovca, na 13 hektara uređenog parka, s neorenesansnim elementima koji povezuju vanjski i unutarnji prostor. Nažalost, svega pet godina nakon useljenja Eleonora i Alfons prisiljeni su napustiti svoj dom zbog pada Austro-Ugarske. Život nastavljaju u Badenu, nadomak Beča, a imali su sedam sinova i jednu kćer. Alfons je umro 1953., a Eleonora 26.5.1974. u 87. godini života.

Palača Karla Stjepana
Vojvotkinja Eleonora Maria
Vojvotkinja Eleonora Maria i Alfons von Kloss


Do 1947. vila Idola je u vlasništvu stanovitog Antonia Crljenice iz Marčane, a zatim postaje državno vlasništvo i koristi se kao dom za psihički bolesne starije osobe. Stanje u kojem je danas je jedna od sramota grada tj. onih koji gradom rukovode. Kako ovaj nježan i romantičan tekst ne bih prljala takvim detaljima neću mnogo pisati o sastajalištu narkomana, razmsrkanim kaljevim pećima, požaru koji je uništio dio zgrade… ali treba znati da baš tako i upravo sad, bez saveznika i bombi, nestaje i druga kuća iz ove priče.

Devastirana vila Idola na pulskoj Verudi

Pokloni svoj mi foto…

LUIGI MIONI (1834 – 1918)

Luigi Mioni je najugledniji istarski rani fotograf i prvi pulski fotograf. Prvi stalni fotografski studio u Puli je bio onaj što ga je 1862. otvorio Luigi Mioni u potkrovlju kuće iza Augustova hrama, budućeg hotela Miramar, a sljedeći na Forumu u kući Marinoni. Godine 1871. njegova su djela i vedute premijerno prikazane na izložbi u Trstu, a 1873. dobio je nagradu za reprodukcije na Svjetskoj izložbi u Beču. Godine 1875. dodijeljena mu je diploma bečkog fotografskog društva. Luigi Mioni djelovao je u Puli od 1862. do 1902. godine, a naslijedio ga je sin Erminio.

Adela i Luigi Mioni, 1915. (fotografija: Erminio Mioni)

Panorama Pule (Luigi Mioni se nije bavio samo studijskom fotografijom)
Spomenik admiralu Tegetthoffu pred Hidrografskim zavodom na Monte Zaru, fotografirao Luigi Mioni

Foto-studio Mioni na Forumu; foto-studio Mioni u potkrovlju budućeg hotela Miramar (očigledno preuređen za potrebe hotela)
Mljekarica u istarskoj nošnji snimljena u pulskom atelieru Luigija Mionija
Omnibus, 1910.

ATELIER OLYMPIA / ENRICO ZAMBONI (1857 – 1924)

Atelier Olympia djelovao je u Via della Specola na broju 10, u staroj vili Rodinis koja se u tisku naziva i vila Olimpia (obitelj Rodinis je 1912. izgradila novu vilu iznad Giardina, podno zgrade današnje Sveučilišne knjižnice). Rad ovog ateliera neodvojiv je od fotografa Enricoa (Heinrich) Zambonea koji je u Olympiji radio od 1899. do 1904., prije toga je imao vlastiti atelier u Via Giulia 9, a nakon rada u Olympiji opet otvorio vlastiti studio, ali sad u Ulici Sergijevaca.

Il Popolo Istriano 1900. objavljuje da je otvoren novi fotografski studio u vili Olimpia na Monte Zaru u vlasništvu gospodina Rodinisa, a unajmljen od gospodina Zambonea čiji je dotadašnji studio, u kući Seraschin u Via Giulia, sada na raspolaganju za najam.

Enrico Zamboni, (1857 – 1924), je bio akademski slikar i profesionalni fotograf. Rođen je i umro u Puli, a pokopan je u obiteljskoj grobnici na pulskom groblju.

ATELIER BASILIO CIRKOVIĆ

Basilio Cirković (Circovich) djelovao je u Puli od sedamdesetih godina 19. stoljeća do 1893. kada atelier seli u Trst gdje ostaje do smrti 1899. godine. Atelier u Puli je imao na Portarati u kući E. Mendler, a zatim kod Arene na Karolini. Atelier je nakon njegovog odlaska u Trst preuzeo Giovanni Bonivento, a tršćanski je posao naslijedio sin Mario Circovich.

Istrapedija o Cirkoviću piše: “U atelijeru je snimao portretne fotografije, u formatu posjetnice i kabinet formatu, a pružao je i uslugu snimanja portreta klijenata kod kuće po posebnoj cijeni. Bio je zamijećen po vještini snimanja kvalitetnih noćnih fotografija. Uz portrete, kao mornarički fotograf, snimao je motive vezane uz austrougarsku mornaricu na većim formatima te pulske spomenike za potrebe Centralnog povjerenstva za zaštitu spomenika iz Beča.”

Gospođa iz Trsta, 1910., atelier Mario Circovich (kolekcija Alessandro Monaco, Udine)

GIOVANNI BONIVENTO (1863 – 1934)

Rođen je i umro u Puli, gdje je i proveo radni vijek, a naslijedio je atelier Basilija Cirkovića na Karolini. Kasnije je radio na još dvije adrese, u vrijeme Italije u Via Emanuele Filiberto di Savoia 2, a 1931. u Via Campomarzio 1.  Bio je umjetnički fotograf, izrađivao skupne i pojedinačne portrete te bilježio pulsku svakodnevicu. Pokopan je na gradskom groblju.

CESARE GALLINARO/MATTEO BERIOTTO/FIORINI GUGLIELMO GALLINARO

Kod ova tri fotografa treba osobito voditi računa o godinama kada su djelovali i adresama na kojima su djelovali. Naime, 1885. se otvara fotografski studio Gallinaro, u kući Antonija Rossija na Portarati, opremljen vrhunskom tehnikom po uputama umjetničkog fotografa Mattea Beriottoa koji će studio i voditi. Tisak piše: Više od javne preporuke dane putem tiska, vrijedit će djela umjetnika koji zna kako se to radi, a ovi će mu pribaviti brojnu i počašćenu klijentelu koja će dostojno udovoljiti njegovim željama i ni u kojem slučaju neće ga iznevjeriti.

Beriotto radi u studiju Gallinaro sve do 1906. i to u palači Scrazin na Usponu svetog Stjepana. U svibnju 1907. tisak obavještava da se studio Cesarea Gallinaroa seli na novu adresu, u Via Promontore 4. Obavijest je potpisao Cesare Gallinaro iako on tada, po svoj prilici, više nije živ. Već 1906. s adresom u palači Scrazin oglašava se atelier Gugliemo Gallinaro, poznat kao vlasnik ateliera Fiorini. Odmah nakon objave o preseljenju koju potpisuje Cesare Gallinaro, Gugliemo Fiorini se oglašava tekstom u kojem navodi kako se Matteo Beriotto lažno predstavlja imenom njegova oca Cesarea Gallinara. Natezanje putem dnevnog tiska oko prava na ime se proteže kroz više mjeseci, a atelier Fiorini svom nazivu dodaje i prezime Gallinaro dok od starog imena ne odustaje ni Matteo Beriotto. Jasno je da je poziciju na Usponu svetog Stjepana naslijedio ili izborio Fiorini, ali ostalo je i pravo Beriottoa da koristi Gallinarovo ime. Ono što dodatno zapliće čitavu priču je činjenica da je djevojačko prezime Cesareove supruge Antonije bilo Beriotto, ali ona nije imala sina imena Gugliemo kao ni Mattea.

U Il Giornaletto di Pola 2.7.1907. objavljuje da je preselio atelier

IGNAZ FRANZ SCHRECKER (1834-1888)

Rođen je 6. ožujka 1834. u Goltschjenikau u Češkoj. Bio je sin proizvođača rukavica, a prvi je fotografski studio otvorio u Budimpešti 1862., zaposlio deset ljudi, otvorio drugi studio te prepustio posao Maximilijanu, sinu iz prvog braka, a sam u nekoliko narednih godina otvorio studija u Beču, Briselu, Monacu, Celju i, 1881. godine, u Puli, a potom i Linzu. U Puli je atelier imao u hotelu Ribolli, moguće u prostoru u kojem je prethodno bio Luigi Mioni, a zatim u Via della Specula na broju 10 što je adresa prve vile Rodinis odnosno ateliera Olympia. Ignaz (Isaac) Franz Schrecker je fotografirao visoko plemstvo, između ostalih i Franza Josefa i prijestolonasljednika Rudolfa. Objavljivao je i albume fotografija, a jedan od njih je i Pola i njezina luka iz 1881. godine. Za svoj umjetnički rad je više puta nagrađivan. Bio je dvorski fotograf Austro-Ugarske, Nizozemske i Belgije. Sin Franz, iz drugog braka, bio je poznati austrijski kompozitora, a sin Maximilijan je 1915. otvorio podružnicu u Puli.

Princ Rudolf, 1870. (Autorska prava: ÖNB / Schrecker)
SMS Vulcan, pulska luka
Portret Egona Lercha, (1886 – 1915), KUK zapovjednika podmornice U-12, Pula 1915., atelier Maximilijana Schreckera
IGNAZ FRANZ SCHRECKER s drugom suprugom i djecom, 1886.

ATELIER FLORA I ATELIER SINTICH

Iako su se oba ateliera bavila i studijskom fotografijom, ostat će zapamćeni po razglednicama s motivima Pule, ali i cijele Istre.

ATELIER FLORA:

ATELIER SINTICH:

IZ PULSKOG TISKA

RIJEČ-DVIJE O ČLANKU:

Pula je u šezdeset godina, od 1840. do 1910., povećala broj stanovnika za pedesetak puta. Potreba i vojnog i civilnog stanovništa za fotografijama odgovarala je tom golemom rastu pa nakon prvog ateliera Luigija Mionija jedan za drugim niču i drugi, a malo se koji gasi sve do 1914., početka Prvog svjetskog rata. Ovo je skromni prikaz najpoznatijih fotografa koji su u Puli imali svoj studio te ne uključuje carskog fotografa Aloisa Beera, kao ni vojnog fotografa Johanna Rottmayera, njih ću obraditi posebno.

Prvih sam nekoliko razreda osnovne škole pohađala u tzv. maloj školi, izdvojenom dijelu Nevena Kirca, današnje Osnovne škole Šijana. Svakoga sam dana prolazila pored foto-ateliera čijeg se imena ne sjećam, a ne mislim da sam ga ikada i znala, ali sam dobro zapamtila izlog prepun fotografija vojnika. Neke su od njih bile obojane, a ta neprirodna ružičasta lica nisu nimalo nalikovala onima s druge strane Ulice 43. istarske divizije gdje su u velikoj kasarni živjeli stvarni vojnici. U to se vrijeme putovalo više i češće nego u austrougarskoj Puli, ali vojna je stega bila takva da su ti mladići vezu s domom ipak uglavnom održavali pismima kojima su povremeno prilagali i fotografije, crno-bijele ili onakve, rukom obojane i dodatno ukrašene.

IZVORI: Istrapedia, Il Giornaletto di Pola, Wikimedia, mgz.hr, facebook grupa Svi koji bi voljeli hodati Pulom u vrijeme Austro – Ugarske – album Marina Stornoge, L’ Arena di Pola, Omnibus, Il Popolo Istriano, Austrian Centre for Digital Humanities and Cultural Heritage, L’ Eco dell’ Adriatico, APA – PictureDesk.


Gostionice, hoteli, kavane…

James Joyce je za svog boravka u našem gradu bio svjedokom tog naglog razvoja, a danas mirno sjedi za svojim stolom pred Caffe barom Uliks (https://www.facebook.com/caffe.uliks/)

Živost i rast grada možda je najlakše pratiti upravo pomoću podataka o hotelima, gostionicama i kavanama, a Pula je uslijed demografske eksplozije u drugoj polovini 19. stoljeća iz godine u godinu bivala sve šareniji kaleidoskop. Prizemlja novoizgrađenih kuća bila su gusto načičkana trgovinama odjeće i posuđa, pekarnicama, slastičarnicama, urarima, frizerima, srebrnarima… Neizostavne su bile i brojne kavane, restorani, gostionice i hoteli raznih kategorija – od svratišta i skromnih oštarija za “prosti puk” do najluksuznijih mjesta na kojima je svoje hedonističke potrebe zadovoljavala aristokracija.

HOTEL PALAST/PALACE/RIVIERA

Grand hotel Riviera ili Palast/Palace započeo se graditi 1908. godine, a otvoren je 1909. Izgrađen je prema projektu bečkog arhitekta Carla Seidla. Hotel je odmah po izgradnji postao vrlo popularan zbog atraktivne lokacije, izvrsne bečke kuhinje, koncertne dvorane, kavane, frizerskog salona, poštanskih i drugih usluga, a i bio je povezan tramvajem s centrom grada. U njemu su se redovito održavale plesne večeri i koncerti o kojima je redovito izvještavao pulski dnevni list na njemačkom jeziku, Poaler Tagblatt, u svojoj gradskoj rubrici.

Pred Rivijerom 1915.
Hruščov i Tito 1956. pred Rivijerom

Ulica Barbacani, pogled iz smjera kazališta

KAVANA SEZESSION I GOSTIONICA AL TEATRO U ULICI BARBACANI

U ulici Barbacani (današnja Anticova), koja se uz ogradu Doma branitelja proteže od Danteova trga do kazališta, kavanu Sezession je imao Blaž Paskoević, bogat i utjecajan pulski poduzetnik. Paskoević je posjedovao više zgrada u ulici, neke su za savezničkog bombardiranja ostale neoštećene, ali je ona u kojoj je bila kavana srušena te je na tom mjestu izvedena interpolacija.

U istoj je ulici bila i Trattoria Al teatro pred kojom je mehaničar Giacomo Tutti, rođen 1893., 2. lipnja 1919. bio izboden do smrti. Postoji i podatak da mu je to učinio ljubavnik. Giacomo nije bio oženjen, a za sobom je ostavio ožalošćene majku i sestru.

Paskoević je, po svoj prilici, bio drugi vlasnik, jer tisak 1905. javlja:

Otvorena je nova elegantna kavana “Secession” u ulici Barbacani. Uređena je s mnogo stila, sastoji se od dvije prostorije. Posebice salon ostavlja osobit dojam na gosta jer su na zidovima ogromna ogledala, a uz zidove plišani kaučevi. Osvjetljena je s 15-ak stropnih svjetiljki, a gostu su na raspolaganju bilijar, telefon i toalet. Vlasnica je g. Cerlenizza.

Kao suvlasnici navedene kavane spominju se i Nicolo Cazzola i Argeo Rossi, ali nije mi poznata godina.

Ulica Barbacani, pogled iz smjera Danteovog trga (desno je stara zgrada Marine Casinoa)

HEIM’S HOTEL CENTRAL

Hotel Central nalazio se tu gdje je sada drvored, a Marija Formoza je bila sasvim zaklonjena zgradama (fotografija: istria-culture.com)
Hotel Central, druga zgrada slijeva; desno je zid Arsenala koji postoji i danas,a vidljiv je na fotografiji gore

Krajem listopada 1900. u Hotelu Central boravile su supruga generala Kargera i njihova sedamnaestogodišnja kćer Lili. Tog je poslijepodneva djevojka bila na prozoru te joj je s vrata skliznula ogrlica, a u pokušaju da je uhvati pala je s drugoga kata na ulicu. Teško ozlijeđena odnešena je u sobu, ali njena daljnja sudbina ostala je nepoznata.

Polaer Tagblatt 1906. godine piše:

1906. – Pulski hoteli Central, Stadt Triest, Imperial, Due Mori, Dela Ville, Belvedere i Piccolo danomice objavljuju svakog novodošlog gosta pod punim imenom i prezimenom te zvanjem i prebivalištem te tako olakšavaju zainteresiranima kontakt s njima.

Terasa Hotela Central
Hotel Central (s bijelim tendama)

HOTEL CENTRAL – VILLA MARIA / PETINELLI

Vila Maria/Petinelli je sagrađena 1911. godine, a projektirao ju je Ferdinando Geyer. Postoje sumnje da je neko vrijeme bila jedno od centara prostitucije. Kao hotel je poznata pod imenom Central ili Zentrale. Nalazi se u ulici Castropola, pod Kaštelom, a uz nju se niže još nekoliko nešto manje atraktivnih vila.

Vila Petinelli danas

HOTEL BELVEDERE

Omnibus piše 1906. godine:

Završetak godine 1905. pružio nam je naš Sokol veselu zabavu. Silverstrovom večeri na zadnji dan prošle godine pokazali smo opet da u sinovima majke Slave još slavenskih duša ima, da za rod Slavije još slavenska srca biju. Prostrana dvorana Hotela Belvedere okupila je i ove godine mnogobrojne oduševljene rodoljube da dadu oduška blagoj slavenskoj duši na završetku umiruće godine, a početku nove 1906. godine. Uz svu brigu, kojom se naš vrijedni Sokol trsi da nam pribavi ovakve zabave, molili bi ipak da nas ubuduće poštedi s glupim švapskim produktima koji ne znamo da li više dosađuju ili ozlovoljuju. Treba jednom iznesti domaće slavenske komade. Bez zamjere, ali možda neće škoditi.

Hotel Belveder nalazio se u neposrednoj blizini vile Monai, nasuprot Marine Casinoa; danas je tu Klub Uljanik.

Slikovni rezultat za klub uljanik

HOTEL MIRAMAR / HOTEL DER STADT TRIEST, CAFE SPECCHI, CAFE HABSBURG

gg
Desno – Kavana Ogledala, fotografija Alois Beer

Michele Zagoreo (1859. – 1931.) bio je vlasnik Caffe degli Specchi (Kavana ogledala) i Hotela Miramar; 1916. spominje se kao vlasnik Kavane Habsburg no lako je moguće da je to samo primenovani Caffe degli Specchi.

Prije Hotela Miramar na njegovom je mjestu bio Hotel der Stadt Triest dok se istoimena gostionica nalazila iza samog Augustovog hrama, na ribarnici.

ALBERGO ALLO SCOGLIO OLIVI

Nasuprot Hotela Miramar, desno od današnjeg Parka mladenaca pod Augustovim hramom, nalazio se Albergo allo Scoglio Olivi (Hotel Uljanik) koji je u prizemlju imao gostionicu.

CAFFE MUNICIPIO

Johann (Giovanni) Hapacher (1862 – 1914) bio je vlasnik Caffea Municipio na Forumu. Nakon njegove smrti posao preuzima supruga Paola Hapacher (1865 – 1940). Supružnici Hapacher imali su kćer Francesku (1894 – 1920).

HOTEL IMPERIAL / MILANO

Hotel Imperial u Kandlerovoj ulici danas je poznat kao Lipa, škola za trgovinu, ugostiteljstvo i turizam, a u vrijeme vladavine Italije tu je bio hotel Milano. U Kandlerovoj je od 1910. do 1915. bio i Hotel Piccolo u vlasništvu Karla Schippa.

Hotel Imperial, 1900., fotografija Alois Beer
Razglednica Hotela Imperial

CAFFE MIRAMAR

Caffe Miramar bio je u vlasništvu Grge Vratovića, vlasnika zgrade desno od kuće Wassermann u kojoj se nalazila kavana.
Caffe Miramar u kući Wassermann
Caffe Miramar s proširenom terasom duž čitave zgrade
Mirko Vratović, sin vlasnika Caffea Miramar

Grgo Vratović, (1848 – 1936), došao je u Pulu iz Lanišća, s Ćićarije, te predanim radom stekao i imovinu i ugled. U braku s Mariom, rođenom Klier (1858 – 1925), imao je najmanje četvero djece. Njihov je sin, Mirko Vratović, (1885 – 1968), nakon završene gimnazije u Puli studirao pravo u Beču i Grazu. Nakon doktorata se vraća u Pulu te postaje važan faktor u borbi za nacionalna i socijalna prava Hrvata i Slovenaca.

Iz Istrapedije:

Nakon talijanske okupacije Istre postao je žrtvom političkog progona (konfiniran je u Puli). Fašisti su 1921. uništili njegov ured u Puli, nakon čega se preselio u Trst, gdje je otvorio odvjetnički ured i obnašao brojne dužnosti, osobito u društvu Edinost, kao potpredsjednik, odnosno predsjednik Istarskog odbora društva. U njegovu uredu uređivani su listovi: Istarska riječ, Narodni gospodar, Mladi Istranin, ženski mjesečnik Vez, kalendar Jurina i Franina i različite prigodne knjige. U povodu 50. obljetnice Edinosti u prigodnom broju istoimenog lista (17.I.1926) objavio je članak Petnaest prevratnih dana u Puli, u kojem svjedoči o sudjelovanju u zbivanjima potkraj listopada i početkom studenog 1918. Uhićen je 1929. i u insceniranom procesu pred Specijalnim sudom u Rimu osuđen na 10 godina zatvora. Oslobođen je nakon pet godina, ali su mu oduzeta sva građanska prava. Zbog toga je 1936. emigrirao u Jugoslaviju. Do svršetka II. svjetskog rata ostao je u Beogradu, gdje je ilegalno obnašao dužnost predsjednika Saveza emigrantskih društava iz Julijske Venecije.

U travnju 1945. imenovan je članom Instituta za međunarodna pitanja pri Ministarstvu vanjskih poslova, gdje je radio na rješavanju istarskog pitanja. Suautor je knjige Oko Trsta (1945.). Nakon mirovnog sporazuma s Italijom vratio se u Pulu, te od 1947. do umirovljenja 1951. radio u NO Kotara Pula kao pravni referent.

Terasa Caffea Miramar

PRVI VLASNICI GOSTIONICA I KAVANA ZABILJEŽENI U MATIČNIM KNJIGAMA

  • Gostioničar Gabriello vjenčao se u Puli 1632.
  • Gostioničar Zuanne Cepeler umro je 1644. i pokopan je u crkvi sv. Franje
  • Gostioničar signor Domenico umro je 1704.
  • Vlasnik kavane Ferrigo (Federico) Savorgnan doselio je iz Venecije, najprije je bio sobar pulskoga biskupa Andree Balbija, zatim njegov konjušar, a 1753. se spominje kao vlasnik kavane; 1754. se oženio udovicom Marijom Tamaro, a umro je početkom studenog 1760. u dobi od četrdeset godina.
  • Kao vlasnici kavana navode se još: Giacomo Frighera, roden 1762., Angelo Ragazzi Veneziano, vjenčao se u Puli 1769., Zorzi (Giorgio) Lombardo, rođen u Puli 1796.

HOTEL DA LA VILLE I VINARIJA CUZZI

Giovanni Cuzzi, (1857 – 1914), bio je vlasnik gostionice Alla chiave d’oro, vlasnik Hotela de la Ville i vinarije Cuzzi na fotografiji iz 1906. godine.

Vlasnik Hotela de la Ville 1911. je Richard Ceušić, dok je prvi vlasnik tog hotela bio Luigi Movia i to u vrijeme dok je to još bio jedini hotel u gradu. Kasnije je Movia otvorio lokal All’ Apollo, zatim Nuovo giardinetto i nekoliko drugih. Movia je bio prvi predsjednik udruge gostioničara i restoratera Pule. Umro je 1904. u dobi od 84 godine.

Hotel de la Ville se nalazio u Via Carducci, u istom bloku zgrada gdje i vinarija Cuzzi, s gornje strane, u današnjoj Istarskoj.

BILO JE TOGA JOŠ: Hotel Bologna, Hotel Ladavaz, Hotel Moncenisio, Hotel Elizabeth, Hotel Europa, Restaurant Burget, Trattoria i Albergo Ai due Mori, Bar Savoia, Stadt Pilsen, Trattoria alle Tre Porte…

Antonio Dazzara imao je najprije restoran Alla Stazione Feroviaria, vjerojatno negdje blizu željezničke stanice ili u sklopu nje, a zatim Restaurant Tegetthoff. Bio je i predsjednik udruge restoratera, gostioničara i vlasnika kavana. Umro je 1905. u dobi od 62 godine. Oglas za Restaurant Tegetthoff je iz 1883.

I JOŠ…

– Osim hotela i kavane Miramar, 1911. je postojao i restoran Miramar vlasnice Marie Mueliner.

– Natale Vodopia, (1834. – 1888.), imao je gostionicu Al nuovo anfiteatro. Bio je oženjen Mariom Fabretto (1846. -1902.) iz obitelji koja se u matičnim knjigama spominje još u 17. stoljeću.

– Merlach Fosca, (1825. – 1906.), upravljala je gostionicom Al canarino.

– Eugenio Cerlenizza, koji je sa supugom Lucijom imao gostionicu u Via San Martino (danas Ulica Dubrovačke bratovštine), 1901. je osuđen na pet mjeseci zatvora, jer je kao pripadnik socijalističke partije demonstrirao protiv austrijske vlasti. Umro je 1955. u 72. godini.

 – Francesco Scala, (1858. – 1916.), bio je vlasnik kavane Aurora i jedne gostionice.

– Franceco Rizzo je 1899. imao gostionicu i sobe za iznajmljivanje Al tempio d’Augusto.

– Lorenzo Benedetti bio je vlasnik restorana Benedetti na Svetom Polikarpu u Via Helgoland.

– U Narodnom domu bila je kavana Basletić i drug.

 – Kavanu Pilsner Urquell imali su Stefan i Elise Gabrian.

 – U sklopu restorana Werker na Piazzi Verdi (trg ispred tržnice), u vlasništvu Josefa Goloba, bio je i ured za posredovanje Anne Golob, telefonski broj 157. Na istom trgu bio je i Caffe Stella Polare, Raimonda Cazzole.

Caffe galerija Cvajner na pulskom Forumu, nasuprot bivšeg Caffea Municipio (omiljeno mjesto autorice bloga)

NAPOMENA: iscrpan diplomski rad Matije Prepušta na ovu temu možete pronaći na sljedećoj poveznici: https://repozitorij.unipu.hr/islandora/object/unipu:1585