Grafika je nastala krajem 18. stoljeća prema crtežima Louisa Françoisa Cassasa za djelo Josepha Lavalléea Voyage pittoresque et historique de l’Istrie et de la Dalmatie, riječ je o topografskom prikazu pulskog amfiteatra i dijela Pule. Akvarelirani crteži se danas čuvaju u Muzeju Victorije i Alberta u Londonu (repozitorij MUO)
Tijekom čitavog 18. stoljeća Venecija više ne pokazuje osobit interes za Pulu, grad je zapušten, zidine ruinirane, spomenici obrasli korovom; 1741. grad broji svega 661 stanovnika.
17. listopada 1797. Napoleon, kao predstavnik Francuske, i grof Ludwig von Cobenzl, kao predstavnik Austrije potpisuju tzv. Kampoformijski mir koji znači kraj Prve koalicije, pobjedonosni završetak Napoleonovog pohoda u Italiju te završetak prve faze Napoleonskih ratova. Mirovni sporazum je odredio raspodjelu teritorija: teritorij Mletačke Republike je podijeljen, a Belgija je pripala Francuskoj. Nakon gotovo 500 godina vladanja, Mletačka republika tako ostaje bez Pule koja pripada Austrijancima koji je već 1805. gube od Francuza, da bi je iznova vratili 1813.
U takvim gradskim uvjetima, kapetan pulske luke je Antonio Zvanović. Zahvaljujući njegovom čestom spominjanju u matičnim knjigama moguće je rekonstruirati isječak osobnog života jednog Puležana s kraja 18. i početka 19. stoljeća.
Kapetan Zvanović dolazi u Pulu najkasnije 1783. godine, jer je tada po prvi put zabilježeno njegovo ime kao kuma iz ovoga grada (di questa citta) na krštenju nekog djeteta. U Pulu je doselio zajedno sa suprugom Meneghinom i roditeljima. Djece, po svoj prilici, nisu imali.
1785., u 38. godini života, umire Meneghina nakon šest dana ognjice. Nekoliko mjeseci nakon njene smrti, Antonio se ženi Loredanom, kćeri Jakova Mihaljevića iz Ližnjana. Vjenčanje je održano u kući njezine bake Caterine Salviani, a obred je obavio kanonik Giovanni Battista Bradamante. Kumovi su bili Antonio Magno, Antonio Poppazzi i Zuanne Polo.
5. prosinca 1788., u 22.45, umire Antoniova mama u 69. godini života
26. siječnja 1799. mu se rađa kći Antonija Ivana. Zbog procjene da dijete vjerojatno neće preživjeti, krštena je kod kuće od pulskog kanonika Franje Ksavera Lučića. Nekoliko dana kasnije služba je dopunjena u crkvi, a kumovi su bili Biasio Maschieri, vlasnik spremišta ugljena koje se nalazilo u luci, i plemkinja Giovanna Marinoni.
1800. u kolovozu se rađa druga kći, Katarina. Krstio ju je kanonik Antun Škerbić, a kumovi su bili Domenico Simonelli i grofica Mattia, supruga grofa Giuseppea Lombarda koji će 1807. postati delegatom Talijanskog kraljevstva.
1803. godine u ožujku se rađa sin Petar koji umire osam dana nakon poroda.
1803., iste godine, od bolesti pluća, umire otac Petar (Piero Suanovich) u 72. godini (bio je mlađi od svoje supruge osam godina).
1803., iste godine, nakon njega, umire prva kći Antonija Ivana, u dobi od nešto više od četiri godine, a četiri dana nakon nje i trogodišnja sestra Katarina.
Loredana i kapetan Antonio tako ostaju sami. Zadnji ih put matične knjige bilježe kao kumove na krštenju 1815. godine. Utješno je misliti da su se voljeli.
Ta 1803. je bila godina u kojoj je umrlo najviše stanovnika Pule, čak 120, za čitavog perioda od 1625. do 1815. Ukupno stanovništvo početkom 19. stoljeća nije brojalo više od tisuću ljudi.
Pula, Marco Sebastiano Giampiccoli, bakropis u boji, oko 1780. (AMI, Zbirka grafika)
Pula, Marco Sebastiano Giampiccoli, bakropis u boji – detalj, oko 1780. (AMI, Zbirka grafika)
Usputno zapažanje: zanimljivo je kako mnogi autori pulskih veduta kroz povijest prikazuju Arenu, kako njenu polukružnu formu tako i položaj. Lako se može zaključiti da Pulu nisu vidjeli već su precrtavali s nekog prethodnog, također lošeg predloška ili su možda teško uhvatljivu kružnu strukturu grada slikali po sjećanju.
Literatura:
S.Bertoša, Život i smrt u Puli, MH Pazin, 2002.
B.Benussi, Povijest Pule, ZN Žakan Juri, Pula, 2002.
D. Dukovski, Povijest Pule, Nova Istra, Pula , 2011.
Veduta Pule 1847., August Anton Tischbein (1805 -1867)
“Podijelio sam garderobu, uniforme i civilnu odjeću. Potom sam zatvorio kuću koja je bila svjedokom rođenja moje djece, ostavio je i nikada se više nisam vratio. Sve što je bilo u kući: srebrnina, tepisi, slike, u njoj je i ostalo.“ Miklós Horthy
Miklós Horthy , Pula 1916.
Miklós Horthy, austrougarski viceadmiral (1868 –1957), školovao se na Mornaričkoj akademiji u Rijeci, a od 1911. do 1914. bio carev osobni ađutant. U Prvom svjetskom ratu istaknuo se u mnogobrojnim vojnim akcijama, posebice u prepadu na otrantsku baražu 15. svibnja 1917. kao zapovjednik krstarice Novara. Car Karlo I. ovlastio ga je da 1918., nakon raspada Austro-Ugarske, preda flotu, bazu i pomorsku utvrdu Pula predstavnicima Države SHS…, a onda se pridružio Adolfu Hitleru.
Horthy na krstarici Novara
Za svojeg boravka u Puli, a to je trajalo najmanje 26 godina, iako ne u kontinuitetu, Horthy je iz nepoznatih razloga uživao popriličnu popularnost, kako kod kolega i nadređenih tako i kod brojnih gospođica koje su pohodile neko od njegovih boravišta. Šarmantni je Miklós najprije živio na nekoj meni nepoznatoj adresi, zatim je imao čast živjeti u prekrasnoj vili Martinz u kojoj je i izvodio svoje nestašluke, a zatim je za njega izgrađena čudesna vila Horthy.
U to predbračno vrijeme često se i rado družio s Franzom Leharom, kasnije slavnim kompozitorom koji je bio dirigent Mornaričkog orkestra u Puli od 1894. do 1896. Horthy je također bio strastveni plesač pa ga je plesom i osvojila njegova buduća supruga Magda Purgly (1881 – 1959) za njegovog sudjelovanja u karnevalu u Miskolcu početkom 1900. Iz njegovih memoara je jasno da su se vjenčali 1901. godine, a o kući u Puli piše: „Čak i u tim danima nije bilo lako pronaći kuću u Puli, glavnoj ugarskoj pomorskoj bazi. Nakon rođenja našeg prvog djeteta, kćeri, imali smo kuću koja je imala vrt i lijep pogled na more. Tu su rođena i naša ostala djeca, još jedna djevojčica i dva dječaka.“ Po svemu sudeći najkasnije 1903. obitelj useljava u vilu Horthy dok datiranje življenja u vili Martinz ostaje upitno.
Vila Horthy, najranije 1913.
Dvije godine nakon prisilnog napuštanja Pule, 1920., Horthy postaje zapovjednikom mađarske armije, a zatim i regentom te donosi zakon o kvoti (Numerus Clausus) za upis židovskih studenata na sveučilište. Mađarska je prva država koja je nakon Prvog svjetskog rata uvela taj zakon što svjedoči o snazi antisemitizma kojeg je provodio Horthy. Dodatno zaoštrava protužidovsko zakonodavstvo 1938. godine no nekoliko godina kasnije ipak odbija Hitlerove zahtjeve za obilježavanjem Židova Davidovom zvijezdom, getoiziranjem, deportacijom te, konačno, istrebljenjem. Tijekom ‘43. i ‘44. Horthy pokušava napustiti savez s Njemačkom na što mu Hitler prijeti upadom u Mađarsku, pa Horthy odmah prihvaća sve zahtjeve za krajnjim antisemitskim mjerama. Nekoliko mjeseci kasnije on opet mijenja stranu te zaustavlja deportacije i određenom broju Židova dozvoljava odlazak u Palestinu. Da bi ga kaznili i osujetili njegove planove izvođenja Mađarske iz rata, nacisti mu otimaju sina, a Horthy se u zamjenu predaje Nijemcima dok na njegovo mjesto dolazi Ferenc Szalasi koji u potpunosti surađuje s nacistima. Nakon rata saveznici odbijaju predati Horthya Mađarima te on biva, zajedno s obitelji, izgnan u Portugal gdje i umire 1957.
Horthya se smatra direktno odgovornim za slanje 600 000 Mađara u Auschwitz, a suvremeni povjesničari su mišljenja da je postojala mogućnost otpora Hitleru koju on zbog vlastitih uvjerenja nije iskoristio. I danas u Mađarskoj postoje dvije suprotstavljene strane kada je u pitanju Miklos Horthy i njegovo djelovanje u Drugom svjetskom ratu.
Obitelj Horthy, 1919.
Magdolna Purgly
Miklos Horthy sa suprugom i unucima (?)1950. godine
István Jenő Miklós Benedek Horthy von Nagybánya , Pula 1904. – Rusija 1942. Paula Fay – Károlyi (Horthy de Nagybanya), Pula 1903. – Budimpešta 1940. Magdolna Horthy, Pula 1902. – Kenderes, Mađarska 1918. Miklós Horthy von Nagybánya, Pula 1907. – Lisabon 1993.
Paula Fay – Károlyi (Horthy de Nagybanya), Pula 1903. – Budimpešta 1940. István Jenő Miklós Benedek Horthy von Nagybánya , Pula 1904. – Rusija 1942. Miklós Horthy von Nagybánya, Pula 1907. – Lisabon 1993.
VILA HORTHY, AUGUST WAGNER, PULA 1903.
Vila Horthy (August Wagner, 1903.), osmišljena pod očiglednim utjecajem obiteljskog dvorca Horthyijeve supruge, još je jedno od rugla grada Pule. Odavno je razdijeljenja na više stanova, a neki od stanara se ne libe nespretnim zahvatima mijenjati njen izvorni izgled. I ona, baš kao i svaka druga zgrada u Puli, ima tri neprijatelja: vrijeme, vlasnike i gradsku vlast, a kako se sad čini, ni na jedan faktor nije moguće utjecati, jer vrijeme teče, vlasnici su ili suviše siromašni ili im nedostaje senzibilitet, a dugovječna gradska vlast svoj maćehinski odnos prema baštini skriva iza zakona koje sama može mijenjati, a ne mijenja ih. Bilo bi lijepo da Grad otkupi vilu Horthy i baš u njoj napravi muzej antifašizma, Miklósu u inat ili na veselje.
U lijepom malenom parku pored Katedrale koji ne služi za igranje i odmor, jer je čitav ograđen, a i nema nijednu klupu, nalazi se spomenik koji za građane Pule ima posebnu težinu. Za njegovu izradu nije angažiran neki poznati umjetnik, to je tek kameni blok neravne gornje plohe donešen s negdašnjeg pulskog divljeg kupališta na čijoj je prednjoj strani uklesan natpis:
Vergarola
18. 8. 1946 13h
Grad Pula
1997
Città di Pola
Kako to češće biva s natpisima u ovom gradu i ovdje su, gdje to svakako nije bezazleno, učinjene čak dvije pogreške: toponim je ili Vargarola – hrvatski, ili Vergarolla – talijanski, dok Vergarola, kako stoji na spomeniku, u tom obliku uopće ne postoji. Nadalje, umjesto 13h, trebalo bi stajati 14.10 h ili 14.15 h.
Uvala Vargarola/Vergarolla nalazi se na jugozapadnom dijelu pulskog zaljeva i služila je i u vojne i u civilne svrhe, ovisno o povijesnom razdoblju, dok su je u poratnim godinama (’45.,’46.) kao kupalište koristili građani kojima je to zbog male udaljenosti bilo najpraktičnije, neovisno o nacionalnoj pripadnosti.
Jedriličarski i veslački klub Pietas Julia 18. je kolovoza 1946. obilježavao šezdesetu godišnjicu od osnutka te je u sklopu svečanosti na nekad uređenom, a sada bombardiranjima gotovo potpuno devastiranom kupalištu, održano više natjecanja poput plivanja, igara u moru, skakanja s trampolina i sličnih kao i tradicionalna regata za pokal Scarioni. Događanje je privuklo mnogo građana talijanske nacionalnosti, jer je organizator sam (La societa nautica Pietas Julia) bio izrazito protalijanski orijentirano društvo. Građani su od jutra u okolnim šumarcima i na samoj plaži roštiljali i zabavljali se promatrajući natjecanja s očiglednom namjerom da tu provedu čitav dan.
Natjecanja su završila nešto iza 12 sati, a oko 14.10 dogodila se strahovita eksplozija koju je bilo moguće čuti u čitavom gradu. Jedina fotografija koja je zabilježila taj događaj je snimljena s Pulske rive i pokazuje ogroman crni stup dima. U eksploziji zaostalih mina je poginulo 63 Puljana, uglavnom djece (15 mlađih od 12 godina), žena i mladih, a još ih je 30-ak ranjeno.
Autor jedine fotografije eksplozije je Antonio Rodinis, unuk poznatog pulskog ljekarnika Antonija Rodinisa, također ljekarnik, nasljednik oca Orestea Rodinisa (snimljeno s pulske rive)
Važno je znati da je Pula u to vrijeme bila pod Savezničkom vojnom upravom odgovornom za neuklanjanje brojnih mina koje su se nalazile, između ostalih mjesta, i na Vargaroli. Već bi i zabrana pristupa bila dovoljna da spriječi tragediju.
Jedan od istinskih heroja događanja tih kolovoških dana bio je kirurg Geppino Micheletti koji je ubrzo nakon eksplozije saznao da su mu poginula dvojica sinova, brat, bratova supruga i bratova kći, ali ga to nije spriječilo da nastavi do kasno u noć operirati i pomagati ranjenicima. Michelettijevi su u prvim mjesecima 1947. godine emigrirali u Italiju. Godine 1947. Italija je Geppinu Michelettiju dodijelila medalju za hrabrost, 2007. godine postavljena mu je spomen-ploča pored spomenika kraj pulske Katedale, dok je 18. kolovoza 2008. otkriven njegov spomenik u Trstu.
Doktor Micheletti i supruga na ispraćaju sinova 20. kolovoza 1946.
Spomen obilježje uz spomenik žrtvama Vargarole kirurgu Geppinu Michelettiju (stanje fotografije na dan 26.4.2014.)
Svaki pokušaj rekonstrukcije događaja koji su doveli do same tragedije nije uspio dati dovoljno jasne odgovore. Nikada se nije saznalo tko je počinitelj, a svaka se teorija oslanjala na krajnje pristrane svjedoke koji, najčešće, svjedoci uopće nisu bili ili su u vrijeme samog događaja imali premalo godina te se pod utjecajem drugih priča modificiralo i njihovo sjećanje. Mediji koji su o eksploziji izvještavali bavili su se pretpostavljenim političkim razlozima, a oni su, dakako, bili dijametralno suprotni ovisno o tome s koje su strane dolazili. Svaka je nova teorija kreirala nova svjedočanstva koja su se toj teoriji prilagođavala kako je kome trebalo. Ipak, jedna od posljedica je bila dodatno iseljavanje Talijana iz Pule, koji su i ranije odlazili, ali mnogima je ova tragedija bila dodatni poticaj.
Nakon svega ostala je nelagoda i još jedna tempirana bomba koja bi u određenim povijesnim okolnostima mogla eksplodirati na štetu svih. Za nadati se da će povjesničari obaviti svoj posao i lišiti generacije koje dolaze daljnjeg trovanja pretpostavkama.
18. Kolovoza 1946. između 14.10 i 14.15 sati je poginulo 63 građana Pule. Počivali u miru.
Julius Weyde (1822-1860), Augustov hram oko 1855/59.
ŠTO ĆEMO DATI PUTNIKU
Što ćemo dati putniku
kada umoran dođe pred kuću?
Naš pogled na svijet?
Našu prošlost i našu budućnost?
Ili, možda spoznaju
o vječnom titranju vremena?
Putniku, kada umoran dođe pred kuću,
dat ćemo tanjur tople kokošje juhe,
lavor vode, čistu posteljinu,
i polako za njim zatvoriti vrata.
DANIJEL NAČINOVIĆ
Jacques Nicolas Bellin, 1764.
Što je bilo prije?
Pula, na ovaj ili onaj način, u kontinuitetu traje najmanje od XI. stoljeća prije naše ere. Današnji je Kaštel mjesto na kojem se nalazilo naselje Histra, nakupina nastambi omeđena obrambenim bedemima od suhozida, naselje bez gradske stukture, ali s grobljem od preko stotinu do sada pronađenih grobova smještenih na padini prema današnjoj ulici Castropola i Carrarinoj ulici, na području između Dvojnih i Herkulovih vrata. Dakako da se taj tri tisućljeća star gradinski brežuljak ne može nazvati gradom, ali ovdje se sve to vrijeme rađa, živi, radi i umire. Grada ovdje nema sve do pojave Rimljana no ne zna se pouzdano u kojem je trenutku Pula postala grad. Pretpostavlja se da je rimska kolonija Pola proglašena na mjestu na kojem je već živjelo romansko stanovništvo, zajednica doseljenika s rimskim građanskim pravom, konventa, s namjerom da očuva svoje interese unutar starosjedilačke zajednice bez rimskog građanskog prava, a da je dolaskom Rimljana najprije na mjestu gradine bio vojni logor (castrum). Takvoj se konventi može, iako za to nema potvrde, pripisati izgradnja bazilike na današnjem Forumu koja je prethodila Augustovu i tzv. Dijaninu hramu. Čak ni službeni datum osnutka kolonije Iulie Pole nije poznat iako je jasno da je utemeljena u vrijeme Cezarove diktature.
Prvo zabilježeno ime naše Pule je Pietas Iulia, a prvi zabilježeni službeni naziv Colonia Iulia Pola Polentia Herculanea. Pola je, po svoj prilici, naziv nastao prije dolaska Rimljana. Osnutak kolonije se, slijedom dostupnih podataka, smješta u 46. ili 45. godinu p.n.e., a Pola postaje grad s gusto naseljenim agerom na području današnjeg Vodnjana, Fažane i Galižane. Kaštel, s kojeg je sve i krenulo, nikada ne gubi prvotnu funkciju. Naime, i Histri su živjeli na vrhu tog brijega jer su se odatle mogli najbolje štititi i imati potpuni pregled nad okolicom, a zato je tu izgrađen i rimski castrum, zatim srednjovjekovna utvrda castrum Polae i konačno mletačka utvrda koju je po nalogu Venecije osmislio Antoine de Ville, a koja, s nešto beznačajnih izmjena, postoji i danas.
Od dolaska Rimljana do danas u podnožju Kaštela živi grad. Nekad sretan, nekad na izmaku snaga, nekad sveden na par stotina stanovnika, nekad prenapučen sirotinjom, nekad blistav i poletan, sve ovisno o onima koji su njime vladali, o njihovoj mudrosti i ljubavi.
Što je grad?
Harmonija političkog, privrednog i duhovnog grad čini gradom, a svako veće odstupanje građane čini nezadovoljnima i grad biva manje gradom. Represija, ekonomsko nezadovoljstvo i duhovno ograničavanje potiču pasivnost građana te on gubi svojstva grada. Dugotrajna disharmonija rezultira iseljavanjem pa time i narušavanjem onih segmenata koji su bili dobri. Jedan segment sam za sebe ne može funkcionirati, harmonija je jedini preduvjet opstanku grada kao takvog. Svaka od komponenti koje čine grad morala bi djelovati samostalno i neovisno. Politički utjecaj i vlast nad privrednim ili duhovnim segmentom razara suštinu grada te on postaje kulisa, a stanovništvo je blokirano pa biva ili inertno, zatvoreno u vlastiti mikrosvijet, ili napušta grad.
Grad su ljudi. Ljudi su krvotok grada. Siromašan grad kojemu je privredna komponenta nedovoljno ili pogrešno zastupljena, dozvoljava političkom segmentu manipuliranje građanima i generiranje nezadovoljstva te osjećaj represije.Vidljiva urbana struktura ne znači da grad nije nestao. On može biti i spomenik prošlosti, nastao lošim odlukama, nespretnim rješenjima. Poznato je da je Venecija najveći dio svoje vladavine loše upravljala Pulom. U tom razdoblju, koje je trajalo od 1331. do 1797. godine, preživjela je Pula i Mattea Maruffa i Žigmunda Luksemburškog, najmanje devet epidemija kuge, naseljavanja i raseljavanja, Uskočki rat, tifus i glad… Dugo je bila samo kulisa, a onda je nakon propasti Venecije i kratkotrajne francuske uprave, stigla Austrija/Austro-Ugarska i od stare jezgre Pule učinila ono što danas, izuzevši nešto arhitektonskih bisera za vladavine Italije i veličanstvenih rimskih spomenika, prepoznajemo kao stari grad. Pula pod Italijom ne napreduje, savezničko bombardiranje uništava dijelove staroga grada koji se nikada nije oporavio, ali novi procvat i najveći uzlet nakon austrougarske vladavine događa se za Jugoslavije – politika, privreda i duhovnost/kultura u dobroj su ravnoteži. O tome je riječ. Tako je kada gradu dozvoliš da bude grad.
Pula je, bez sumnje, grad. Osobno mislim da je politička komponenta u ovom trenutku u neravnoteži s duhovnom, a gašenjem Uljanika i s privrednom. Netko na to nije pazio, netko nije znao kako, nije htio ili nije imao koga pitati. Valja se nadati da to neće zadugo biti tako. I Pula i Puležani zaslužuju bolje, najbolje.
Karl Friedrich Schinkel, Veduta Pule (Ansicht des Amphitheaters und der Stadt Pola in Istrien), 1803.
Pula, veduta 1809., bakrorez, John Smith i John RolfeVeduta Pule nepoznatog autora, prije 1630., detalj
Izvori: Alka Starac, Istra od Epulona do Dioklecijana, Žakan Juri, Pula 2002.; Povijesni i pomorski muzej Istre u Puli; Darko Dukovski, Povijest Pule, Nova Istra, Istarski ogranak DHK, Pula 2011.; Arheološki muzej Istre.
Louis-François Cassas rođen 3. lipnja 1756. je bio ugledni francuski pejzažni slikar, kipar, arhitekt, arheolog i staretinar. Njegov je otac bio je geometar u uredu “Ponts et Chaussés” čija je djelatnost bila projektiranje i građenje mostova i cesta te je tu, već kao petnaestogodišnjak Cassas radio kao crtač-naučnik.
Vrlo brzo je uočen njegov talent pa je preko jednog ljubitelja umjetnosti i crtača amatera proslijeđen Rochan-Chabotu koji je u Parizu vodio privatnu školu crtanja. Nakon tri godine naukovanja Rohan Chabot ga šalje u Italiju da se neposredno upozna s antičkim spomenicima gdje ostaje punih pet godina. U sklopu tog naukovanja Cassas 1782. obilazi Istru i Dalmaciju.
Povratkom u Pariz oduševljava elitu donesenim crtežima te odmah odlazi u Grčku,a zatim narednih sedam godina oblazi Siriju, Feniciju, Palestinu i Egipat. To putovanje na kojem radi pod iznimno teškim uvjetima rezultira velikim ilustriranim putopisom koji će biti objavljivan u nastavcima, iako ne u potpunosti, petnaest godina kasnije.
Cassas se 1787. vraća u Rim gdje zasniva obitelj. Među novostečenim poklonicima za boravka u Italiji su slikar i grafičar Francesco Piranesi te Johann Wolfgang Goethe koji ga hvali u svojim putopisima Italijom.
Nakon nekoliko godina vraća se u revolucionarni Pariz te prijateljuje s Louisom Davidom, također slikarom i članom revolucionarne vlade. 1802. objavljeno mu je djelo „Slikovito i povijesno putovanje Istrom i Dalmacijom“.
Cassas je 1816. imenovan glavnim nadglednikom i profesorom crtanja Kraljevske radionice goblena te odlikovan Legijom časti. Umro je 1827. u Versaillesu kao sedamdesetogodišnjak.
Danas je pomalo zaboravljen, ali djela su mu gotovo u potpunosti rasprodana još za života te se nalaze u brojnim muzejima, galerijama i privatnim zbirkama. Cjelovita zbirka akvarela Istre i Dalmacije je u Victoria & Albert Museumu u Londonu.
Cassas je na putovanju Istrom i Dalmacijom vodio dnevnik koji je, nažalost, izgubljen, ali ga je moguće djelomično rekonstruirati na osnovu knjige Josepha Lavalléea čiji je tekst napisan isključivo na osnovi Cassasovih bilješki i od ranije poznatih podataka.
U vrijeme kada je Cassas posjetio Pulu, ona je bila gradić od najviše 700 stanovnika pod mletačkom vlašću koja za njega nije pokazivala baš nimalo interesa. U takvom su se okruženju antički spomenici, koji su jedini bili centar interesa ljubitelja umjetnosti toga vremena, zasigurno osobito isticali, a posebnu slikarevu pažnju je, uz Slavoluk Sergijevaca, zaokupio pulski amfiteatar pa su oni najzastupljeniji motivi na njegovim slikama Pule.
Ova galerija prikazuje dvanaest od četrnaest slika Pule koliko ih je naslikao Cassas, a sve se nalaze u spomenutom londonskom muzeju. Tehničke snimke, rekonstrukcije i građevinsko-ukrasni detalji spomenika nisu sačuvani no prema njima su izrađene grafike objavljene u Lavalléeovoj knjizi.
Izvori:
Duško Kečkemet i Louis Francois Cassas, Istra i Dalmacija 1782., JAZU, Zagreb – Split, 1979
Jedna od tri najznačajnije ulice stare gradske jezgre Pule nosi naziv Castropola, a dobila ga je po srednjevjekovnoj patricijskoj obitelji čiji potomci i danas postoje pod prezimenom Pola. Obitelj Castropola prvi se put spominje 990. godine, ali pod imenom Sergi, što je ujedno i ime najvažnije gradske ulice nazvane pak po antičkoj obitelji Sergi čija je pripadnica dala podići znameniti slavoluk Sergijevaca. Nameće se logičan zaključak da su Castropole potomci Sergija, ali to do danas nije dokazano. Druga, nešto realnija pretpostavka je da je riječ o izvorno franačkoj obitelji koja je u Pulu došla tijekom 9. stoljeća.
Obitelj Sergi 990. godine daruje zemljište na brdu Sveti Mihovil za izgradnju istoimene benediktinske opatije što je ujedno i prvi pisani trag prezimena nakon antičkih Sergijevaca, a nakon toga se 1180. godine spominje porezni službenik Bonifacio Sergi od kojeg je moguće pratiti obiteljsko stablo. Bonifacio je imao 3 sina: Galvana, Nascinguerraa I i Paponea. Izvori navode da je 1251. Galvano bio gradonačelnik Pule. Dio obiteljskog stabla Castropola, po dostupnim podacima, bi izgledao ovako:
Godine smrti i rođenja treba uzeti s rezervom
Pula u neprestanom loptanju između Venecije i Akvileje krajem 13. stoljeća, potpada pod akvilejski patrijarhat koji na čelo gradske vlasti postavlja Sergijevce dodijelivši im utvrdu, u sklopu koje su i živjeli, na današnjem Kaštelu pa oni postaju gospoda „de castro Polae“ otkuda i potječe prezime Castropola. Obitelj je do tada već zauzela sve važnije funkcije u gradu i praktički postala gospodarom života i smrti. Snažno podržavanima od akvilejskih patrijarha Castropolama baš ništa ne može nauditi. Kakva god da se nesreća obruši na grad oni i dalje zadržavaju i vojnu i svjetovnu vlast, a ona postaje apsolutna kad Matteo I Castropola postane biskup. Ništa što se događalo u gradu, od trgovine, sudstva, obrane do rođenja i sprovoda nije se moglo ni započeti ni dovršiti bez potpisa nekog od članova obitelji. Dakako, ulizijući se sad Akvileji, sad Veneciji, u ključnim trenucima vladari grada ostaju bez potpore te su prisiljeni prikloniti se jednoj ili drugoj strani, ali uvijek sa sve manje prava i sve više obaveza. Pučka stranka koja je bila privržena Veneciji i protivila se apsolutnoj vlasti moćne obitelji samo je čekala povoljan trenutak da ih izbaci iz grada. To im, nakon optužbe da su oni zaslužni za štete nastale uslijed nekoliko neprijateljskih upada u grad, konačno i polazi za rukom 1331. godine. Vlast u Puli preuzima Venecija i tada počinje gotovo petsto godina njihove vladavine. 1335. Puljani sravnjuju sa zemljom utvrdu kako bi spriječili povratak Castropola u grad. Postoji legenda da su ubijeni svi članovi obitelji osim jednog, ali istražujući ovu temu, nisam pronašla temelj toj tvrdnji. Doduše, jedini koji tih godina, prema obiteljskom stablu, nastavlja lozu je Niccolo, sin Sergija II, ali vjerujem da je to više zbog nedostatka podataka nego eventualnog smaknuća cijele obitelji.
Nakon bijega iz Pule, obitelj odlazi u Treviso u kojem još od početka 13. stoljeća živi jedan ogranak obitelji čiji je pripadnik Bonifacio I da Pola 1269. postao treviški gradonačelnik. Zahvaljujući vještinama Sergia III da Pola, obitelj se znatno bogati; jedan sin postaje doktor prava, a drugi glavni rimski sudac. Sljedeća generacija gradi palaču Pola u Trevisu dok je Laura da Pola zabilježena na portretu Lorenza Lotta (o njemu sam već pisala). 1569. Sergio da Pola bori se protiv Turaka, njegov brat Ansoisio da Pola ženi Laviniu Caetani, pripadnicu jedne od najmoćnijih rimskih obitelji koja daje čak dvojicu papa. Njihov sin Filippo Cristoforo seli se 1607. u Češku čiji potomci tamo žive i danas i posjeduju dvorac Bukovec.
Lorenzo Lotto, 1544., portreti Laure de Pola i supruga Feba BettignolijaNicolo di Colloredo i Laura di Paolo Castro Pola, 1604. (nisam pronašla autora)
Laura di Paolo Castro Pola, nećakinja Laure s poznatog portreta Lorenza Lotta (gore), udala se za Nicoloa Colloreda, pripadnika buduće dinastije Colloredo-Mansfeld. Iz te je dinastije poznavateljima pulskog austrougarskog razdoblja poznat i kapetan korvete grof Hyeronimus Colloredo Mannsfeld, vlasnik vile Marije/Vally na Verudi, nasuprot vile Starza.
Sljedeći važan član obitelji bio je Paolo de Pola, nećak gore spomenute Laure udate za Nicoloa Colloreda, vitez najvažnijeg venecijanskog reda sv. Marka koji je oženio Isabellu Gonzaga, kći Ludovica I, markiza od Luzzara (Castiglione) i tako priskrbio obitelji savezništvo s knezovima Mantove. Camillo da Pola postao je 1721. vitez Malteškog reda, a grof Paolo Luigi di Pola, od 1807. vitez Reda željezne krune, osobni je prijatelj Napoleona Bonapartea, koji ga je i posjetio u njegovoj palači u Trevisu.
Paolo de Pola, vitez sv. Marka. Najprije je bio u braku s Orsolom Margheritom, kćeri markiza Alfonsa Bevilacque, a zatim spomenutom Isabellom Gonzaga.
Franjevački samostan, grb obitelji Castropola (fotografija: Aldo Šuran)
Aurelia Pola sa suprugom na slici Poklonstvo pastira Parisa Bordonea, (1500-1570), katedrala TrevisoJoseph Lanzedelli, 1810., Teresa Josepha Walpurga Pola, (1778 – 1815), sa suprugom Adamom Albertom Neippergom i djecom, Alfredom (lijevo) i Ferdinandom (desno). Imali su još dvoje djece: Gustava (1811-1850) i Erwina (1813 – 1897)
Teresa Josepha Walpurga Pola, kći Antonija Pole i Marije Floriane von Turn i Valsassina, imala je dvojicu braće i sestru Sergiu. Prvi brat, Paolo Luigi Pola ima je samo jedno dijete, kćer Antoniju Sofiju. Drugi brat, Giovanni Battista, nije poznat po dobru. Giovanni Battista u mladosti je, navikut na luksuz vodio bezbrižan život i privlačio pažnju svećenstva i vlasti Trevisa. Nakon jednog od svojih putovanja tijekom kojega je posjetio najcijenjenije obitelji Rima, Firenze, Parme i Verone, zatekla ga je prazna obiteljska blagajna. Očajan, on napada nekog posjetitelja u obiteljskoj vili u Barconeu i traži od njega šest tisuća lira. Žrtva ga prijavljuje, a to biva izgovorom vlastima za opsežnu istragu kojoj se pridružuje i crkva. Osim za pokušaj iznude, optužen je i za opetovano silovanje djevojaka i organiziranje orgija. Navodi se, također, da je u njegovoj kući pronađena soba s ljudskim ostacima. Kazna od pet godina zatvora i ukidanje plemićke titule koju presudom dobiva nije u skladu s navodno počinjenim djelima pa je jasno da je većina izmišljena. Ipak, žalbeni sud u Veneciji uspijeva kaznu preinačiti u desetogodišnju robiju u padovanskom zatvoru gdje i umire 1834. godine, a kako nije imao djece, tu i završava talijanska loza obitelji (Castro) Pola. (Giovanni Battista Pola bio je mason, a nadimak mu je bio Titto.)
U Istri su od Castropola ostali kaštel u Savičenti i Dvigrad, a u Puli kapela u Franjevačkom samostanu, priča i ulica u starom gradu s mnoštvom vila s čijih se terasa pruža najljepši pogled na pulski zaljev. U Puli je ostala ta ulica koja je ušla u pjesmu Patrizia, Danijela Načinovića, a zatim i u slavnu Addio Pola, Francija Blaškovića.
PATRIZIA
Koliki su spali na njejnin kušinu
i brali pičurke po njejnin kršinu!
Koliki su klekli na njejni škalin;
rigali natašće u njejn lavandin…
Misto nje su sinoć
rekli: Addio Pola!
Cosulich Patrizia, via Castropola.
Kantali s trombonon:
- Nikad te ne najden!
U hlad tvojih rožic
nikad već ne zajden.
"Ah von meinen Bergen…
Ah, jetzt muss ich scheiden!"
Proliće u Puli,
Jabuke u cvitu.
Brod u portu tuli: “Pošla je Patrizia...”
Croce e delicia.
I nju je zasika črni parangal.
Grobari i breki levivaju pete.
Hodi funeral.
U nedilju zjutra zakla ju je rum.
Štrolige si rekle: Bumba-lero-bum!
Daniel Načinović
(originalni tekst pjesme Patrizia iz zbirke Daniela Načinovića, Blagosolov barke, Čakavski sabor, Pula 2007.)
Značajniji Sergi/Castropole/Pole:
Monfiorito da Pola, 1265., glavni sudac Istarske županije. Nascinguerra da Pola, 1285., glavni sudac Istarske županije. Matteo da Pola, od 1280., pulski biskup. Sergije II da Pola, pulski kapetan od 1318. do 1319. zapovijedao je istarskom flotom protiv Venecije. 1319. dobio je bitku protiv Nicola Badoera. Francesco de Pola – 1431. godine, doktor prava u Padovi, glavni sudac grada Rima. Laura da Pola – koju je naslikao venecijanski slikar Lorenzo Lotto 1544. godine Laura da Pola – od 1604. supruga baruna Niccoloa Colloreda, pretka kneževske loze Colloredo-Mansfeld. Paolo Pola – od 1675. vitez Reda svetoga Marka. Francesco Alberti di Pola – od 1677. princ – biskup u Trentu. Sergio Pola – od 1706. naslovni biskup Famaguste. Camillo Pola – od 1721. primatelj Malteškog reda u Veneciji. Paolo Luigi di Pola – od 1807. vitez Reda željezne krune. Bio je i prijatelj Napoleona Bonapartea. Tereza Pola – od 1806. supruga generala grofa Adama Alberta von Neipperga. Bedřich Pola – osnivač prvog privatnog centra za razvoj integriranih krugova u Češkoj i Slovačkoj Federativnoj Republici i vlasnik dvorca Bukovec.
Ulica Castropola na planu grada iz 1898.
Izvori:
castropola.net
geni.com
Bernardo Benussi, Povijest Pule u svjetlu municipalnih ustanova do 1918. godine, ZN Žakan Juri, Pula 2002.
Darko Dukovski, Povijest Pule, Nova Istra DHK, Pula 2011.
Maximilian Daublebsky von Sterneck 1866., litografija (Josef Kriehuber)
Maximilian Daublebsky von Sterneck, admiral Austrougarske ratne mornarice.
Rođen je u Klagenfurtu, u obiteljskom dvorcu Krastowitz, 14. veljače 1829., a umro u Beču, 5. prosinca 1897. Tijelo mu je, po vlastitoj želji, pokopano u kripti Mornaričke crkve u Puli, a srce u obiteljskoj kripti u dvorcu Krastowitz pored Klagenfurta.
Mornarička crkva
Mornarička crkva
Dvorac Krastowitz
U Austrougarsku ratnu mornaricu stupio je 1847. godine nakon završenog školovanja na mornaričkom kolegiju u Veneciji. U Viškom boju 1866. godine zapovijedao je oklopnom fregatom Erzherzogom Ferdinandom Maxom, kojom je, udarivši je kljunom, probio talijanski zapovjednički brod Rè d’Italia. Godine 1869. postavljen je za lučkog admirala u Puli, a zapovjednikom Arsenala postaje 1876. godine. S ovih službi prelazi na mjesto zapovjednika Austrougarske ratne mornarice i upravitelja Mornaričkog odsjeka pri Carskom ministarstvu rata u Beču. 1872. na jahti Isbjörn izviđao je put u Arktičkom oceanu kao dio priprema za prvu Austro-Ugarsku ekspediciju na Sjeverni pol. Njegovom zaslugom izgrađene su u Puli mnoge ustanove Mornarice koje su smještene uglavnom u novoj pulskoj četvrti Sv. Polikarpu: Mornaričko-tehnički odbor, Mornarički sud i zatvor, crkva Gospa od mora (Mornarička crkva), škole, vrtići (prvi u gradu), parkovi i perivoji (Kaiserwald), vojarne i mnogobrojne stambene zgrade za radnike, ali i časnike. Objavljena su mu sjećanja Erinnerungen aus den Jahren 1847–1897 (1901.) s biografijom J. Benka.
Iz njegovih pisama i dnevničkih zapisa stiče se dojam o izrazito vedrom i energičnom čovjeku koji voli svoj posao i život kao takav. Iskreno se veseli svakom novom danu, a za svoje prijatelje, roditelje, sestru ili suprugu uvijek ima poneku utješnu riječ i priče o svakodnevici pune optimizma; čak i u zadnjim mjesecima života on ostaje smiren, ne žali se, tek uzgredno spominje kako bi volio imati više snage.
Maximilian Daublebsky von Sterneck 1897.
Osim njegove iznimno zanimljive karijere i njegov je osobni život vrlo intrigantan. Zna se da je 1865. godine dobio sina s barunicom Amalie Pabst s kojom se nikada nije vjenčao niti je s njom živio, ali je priznao dijete, dječaka Maximiliana Daublebskog od Eichhaina. Ni barunicu ni sina, u meni dostupnim zapisima ili pismima, ne spominje niti je bilo gdje zabilježen ikakav kontakt s njima osim formalnog priznanja očinstva. Oženio se 1896., godinu dana prije smrti, s prijateljicom, udovicom svog nećaka, 33 godine mlađom Amerikankom Lydiom Griswold (otac joj je bio trgovac čajem, djeci je priuštio dobro školovanje. Sestra Mariana također se udala u Europu, bila je objavljivana pjesnikinja, a bavila se i slikarstvom te poviješću, objavila je dvije knjige o New Yorku 17.stoljeća. Doktorirala je književnost na sveučilištu Columbia) koja je imala trogodišnjeg sina Richarda (umro je već 1909. u Krastowitzu), a prvog je supruga izgubila nakon godine dana braka, neposredno po rođenju djeteta. Pisma koja joj Max(imilian) piše puna su nježnosti i ljubavi, a u predgovoru knjige ona piše o njemu kao divnom suprugu i ocu njenom djetetu. Iz zapisa je još vidljiva njegova beskrajna ljubav i poštovanje prema Tegetthoffu koji ga je i sam cijenio toliko da je njemu pripisao sve zasluge za pobjedu u Viškom boju.
Anton Romako, Viška bitka, Wilhelm von Tegetthoff (u sredini) i Maximilian Daublebsky von Sterneck (lijevo) na komandnom mostu
Igrom sudbine, njegov je zakoniti sin Maximilian Daublebsky von Eichhain, (1865-1939), završivši Vojnopomorsku akademiju u Rijeci, dobio namještenje u Puli te ovdje ostaje sve do pada Carstva. On u Puli 1900. gradi vilu Daublebsky, impozantnu građevinu na vrlo velikom zemljištu u neposrednoj blizini Mornaričkog parka, bolnice (Marine Spital), Arsenala. Njegova majka, spomenuta Amalie Pabst, također živi sa sinom u Puli gdje i umire 1910. Otac i sin Daublebsky mimoišli su se tj. nikada nisu živjeli istovremeno u istom gradu, a otac je već davno bio mrtav kada je vila sagrađena te je pogrešno nazivati je vilom Daublebsky von Sterneck, jer je ona, u stvari, Daublebsky von Eichhain.
Maximilian Daublebsky von Eichhain, sin, prvi vlasnik vile u Puli
Zahvaljujući rimsko-njemačkom caru Fridriku II i akvilejskom patrijarhu Bertoldu VII. od Andechsa (13.st.) sačuvani su pulski antički spomenici i u vremenima kada se do njih nije mnogo držalo, a bili su izvor građevinskog materijala, besplatan i pri ruci. Naime, patrijarh Bertold (1218 – 1251), u čijem su vlasništvu bile spomenute građevine, uveo je kaznu od 10 bizancija za svakoga tko bi se drznuo i samo pomaknuti koji kamen, a kamo li ga prisvojiti. Naravno, očuvanju spomenika kasnije je kumovala i marginalna pozicija Pule uslijed epidemija i posvemašnje zapuštenosti grada. Četiri stotine godina nakon brižnog patrijarha, Antoine De Ville, vojni inženjer i graditelj utvrda, će sasvim slobodno raspolagati tim istim građevinama.
Rimsko-njemački car Fridrik II.
Patrijarh Bertold VII. od Andechsa
Željezni topovski projektili su u kasnom petnaestom stoljeću sasvim izmijenili način zaštite gradova. Pozicionirane gradove na ranije nepristupačnim brdima sada je bilo lako dosegnuti: bili su vidljivi izdaleka dok je gradske zidine bilo sasvim lako premostiti projektilima. Nov način zaštite sastojao se od visokih obrambenih kula i isturenih utvrda s kojih je bilo moguće uzvratiti napad i prije no što bi se napadači približili zidinama. Zbog opetovanih uskočkih napada početkom 17. stoljeća u više se navrata pokušava zaštiti Pulu, ali taj posao ne teče glatko što zbog epidemije kuge 1630. – 31., što zbog loše organizacije samoga posla. U svakom slučaju, zaštita grada u jednom trenutku postaje hitna. Iako je senat 17. lipnja 1630. i 5. siječnja 1633. odgovornima za gradnju zabranio razgrađivanje ostataka velikog rimskog kazališta na Monte Zaru, Antoine De Ville to ipak čini te svo iskoristivo kamenje ugrađuje u Kaštel koji i danas, uz amfiteatar, dominira slikom Pule iz zraka. Nažalost, to nije osobito utjecalo na sigurnost i zaštitu stanovništva i Pula nezaustavljivo propada sve do početka 19. stoljeća. Također, utvrda nije dovršena, nikada nije branila grad, a svoj današnji izgled dobiva tek u 20.stoljeću.
Kaštel iz zraka ( preuzeto sa Tourism Office Pula)
Položaj utvrde, Arheološka topografija Pule. Ažurirana verzija karte Maria Mirabella Robertia i Štefana Mlakara (izvor: Günter Fischer, Das römische Pola); preuzeto sa: praksa.hr
1866-1878 Vojna karta Pule (izvor: Odjel za graditeljsko nasljeđe Grada Pule); preuzeto sa: praksa.hr
Kakav je mogao biti čovjek koji se suprotstavio naredbi i dijelove jedne veličanstvene građevine ugradio u drugu, također veličanstvenu iako na malo drugačiji način? Za Istrapediu Atilio Krizmanić pak, piše ovako:
„De Ville, Antoine, vojni inženjer i graditelj utvrda (Toulouse, 1592 – ?, 1674). U početku stručnjak za mine i sudionik u ratovima, poslije se specijalizirao za vojnu arhitekturu. Bio je u službi francuskog dvora, savojskoga vojvode i Mletačke Republike. Kao povjerljiva ličnost kardinala Richelieua brzo je napredovao i postigao visoke činove. Izradio je nacrte i 1630–32. započeo gradnju puljske mletačke utvrde na lokaciji srednjovjrkovnog kaštela i antičkog kastruma. Začetnik je postupnoga napada iz dvaju pravaca, što ga je poslije usavršio Vauban. Za njegova boravka u Puli izbila je kužna epidemija koja mu je pokosila dva sina. Optužbe da je razorio rimsko kazalište Zaro kako bi kamenim blokovima zidao mletačku utvrdu nisu točne, a spriječio je i rušenje amfiteatra. Najpoznatije mu je djelo traktat o utvrdama Les fortification (Lyon 1628), u Puli postoji »editio princeps« toga djela.“
Do nekih pouzdanijih podataka možemo, po osobnoj procjeni, izabrati kome ćemo vjerovati.
Iz knjige Život i smrt u Puli, Slavena Bertoše, koja se bavi isključivo matičnim knjigama pa su podaci vjerodostojni, ne saznajemo ništa o tom rimskom kamenju, ali saznajemo ponešto novo o karakteru velikog graditelja. Naime, 5.studenog 1632. genijalnom je inženjeru i plemiću kršteno dijete, tek rođeni Lorenzo, u pulskoj katedrali od svećenika Alberta del Becha. Zaveden je kao izvanbračno dijete mnogoštovanog gospodina kavaljera Antoinea De Villea i Fumije iz Mutvorana (tada kaštel na Puljštini, a ranije utvrda koja je štitila uvalu Budava, glavnu luku Histra u neposrednoj blizini Nezakcija. U djelu Portus et urbis Polae… de Ville opisuje mutvoransku utvrdu). Beba je, kažu knjige umrlih, živjela tek tjedan dana, do 12. studenog 1632. Podatke o drugom sinu, kojeg spominje Krizmanić, Bertoša ne bilježi.
Portret Antoinea de Villea iz njegove knjige Les fortifications, Paris,1629.
Eto, ipak možemo biti sasvim sigurni da je gradio Kaštel i da se istovremeno, barem jednom, vrlo intimno družio s Fumijom iz Mutvorana, a možemo pretpostaviti i da je Fumija bila sasvim posebna mlada žena jer je de Ville bio sasvim poseban mladi gospodin. Naime, portret koji ga gotovo sigurno predstavlja naslikala je 1626-27. Artemisia Gentileschi, (1597 – 1652), talijanska barokna slikarica, prva priznata slikarica u muškom umjetničkom svijetu.
Ritratto di Gentiluomo, (vjerojatno Antoine de Ville), Artemisia Gentileschi, 1626-27.; procijenjena vrijednost od 800.000 USD do 1.200.000 USD; privatno vlasništvo, USA
Detalj – privjesak s inicijalima A.G. svjedoči o bliskosti de Villea i autorice
Artemisia Gentileschi bila je poznata po mitološkim i biblijskim prizorima, a imala je prednost nad svojim muškim kolegama jer je kao žena smjela slikati ženske aktove. Međutim, slikala je i portrete suvremenika, a jedan od njih je taj impresivan portret u prirodnoj veličini (204,5 cm x 190,2 cm) za kojeg se smatra da predstavlja Antoinea de Villea.
DODATAK KOJI PONEŠTO OBJAŠNJAVA, ALI NIŠTA SASVIM NE RAZJAŠNJAVA:
“Izrada nacrta i rukovođenje izgradnjom utvrde u Puli – koja bi štitila luku i grad – povjerena je francuskome vojnom inženjeru Antoineu De Villeu, koji je polovicom dvadesetih godina XVII. stoljeća stupio u službu Mletačke Republike. De Villeovo je ime tada već bilo poznato diljem Zapadne Europe, napose zbog novih strategija i taktika ratovanja koje su dovele do porasta društvenoga statusa vojnih arhitekata. Inženjer je o tom djelu ostavio zapis u kojem ističe izvornost svoje zamisli: „Oblik je uobičajen, način gradnje novoizumljen, moj: nitko drugi nije ga iznio ni usmeno ni pismeno.“ Iako su ga i suvremenici držali izvornim i nadarenim konstruktorom i teoretičarem, De Ville je bio produkt ideja i vizija koje su u području znanstvenih i tehničkih dostignuća obilježavale njegovu epohu. Nepredvidivom igrom slučaja našao se ugledni i traženi europski arhitekt – tvrđavni konstruktor Antoine De Ville u maloj malaričnoj i porušenoj Puli. Točan datum njegova prvog dolaska u Pulu nije zabilježen, iako se prema nekim arhivskim vijestima može zaključiti da je u njoj boravio u nekoliko navrata. Sasvim je sigurno da je morao sudjelovati u izboru mjesta na kojemu će niknuti, no o tome se nisu sačuvali izravni podaci. Valja pretpostaviti da je francuski inženjer navratio u Pulu u prvim mjesecima 1630., odredio mjesto gradnje i načinio izvedbeni projekt utvrde. Polovicom prosinca 1630. rašporski kapetan Giacomo Contarini izvijestio je vladu u Mlecima da je u Puli obišao gradilište utvrde na brdu ponad luke i ustvrdio da je rad uznapredovao te da su podignuta dva bastiona. Čini se da je De Ville nakon početka radova napustio grad. Vjerojatno je već prilikom prvoga boravka u Puli načinio crtež tintom, datiran godinom 1630. s natpisom „Forte del Scoglio di S. Andrea e Porto di Pola“ i autograf „A. De Ville eques fecit“, koji se se čuva u British Library u Londonu.
U proljeće 1631. De Ville se ponovno našao u Puli. Rašporski kapetan Contarini, u izvješću Senatu potkraj travnja 1631., pun je hvale za francuskog inženjera: „Gospodin kavaljer Antoine De Ville, francuski plemić i inženjer Vaše Prejasnosti, toliko je zagrijan za ove gradnje da se neprestano nalazi u utvrdi i svugdje gdje treba. Svim je duhom vrlo odan Vašoj Prejasnosti, a i dostojan Vaše milosti.“ Poduzetni i okretni Francuz neprijeporno je impresionirao rašporskoga kapetana i zadobio njegovu naklonost. De Ville je za mletačku vladu napisao kratko izvješće o „početku i napredovanju izgradnje utvrde“, koje je, kao prilog Contarinijeva pisma, posada utvrdnoga kaića odnijela u Grad na lagunama. Evo nekih dijelova toga kronološkog opisa obavljenih radova. Početak gradnje vezan je za nastojanje kapetana Kulfa Andreu Zuliana, prvog nadglednika radova koji je, kako svjedoči De Ville, početkom ožujka 1630. izdao naredbu vlasnicima volovskih zaprega južnoistarskih sela o obvezatnom prijevozu obrađenoga kamena od brda Zara do gradilišta utvrde. Istodobno je Zulian naredio da se ispeče potrebna količina vapna te da radnici budu spremni za početak radova. De Ville je 15. travnja dovršio plan Utvrde (Fortezza) i odmah je započelo kopanje temelja. Pulska luka i brdo ponad nje pretvorili su se u veliko gradilište. Osim stotinjak galijota koji su radili na grubim zemljanim radovima, Zulian je iz Rovinja doveo 15–20 klesara i 10–12 zidara koji su pripremali materijal za utvrdu. De Ville dalje svjedoči: “1. svibnja 1630. položen je temeljni kamen. S malo radne snage i nedovoljnim alatom radilo se do 25. svibnja, kada je iz Venecije stiglo 30 klesara s najnužnijim alatom, kao što su drvene i željezne sprave, olovo, kolica, motike, lopate i dr. Povećao se i broj zidara, a 11. lipnja iz Venecije je došlo još 20 klesara, tako da se njihov broj popeo na 50. Na utvrdi je, zajedno s domaćim istarskim majstorima pretežno Rovinjcima, ukupno radilo 80 klesara; zidara je bilo 60, te oko 50 guastadora. U takvome je sastavu rad nastavljen do 2. srpnja, kada je Zulian otišao iz Pule, a njegovo nadgledničko mjesto privremeno stigao sopracomit Morosini; četiri dana kasnije zamijenio ga je Contarini.”
De Ville podrobno opisuje izgled građevine i obavljene radove u srpnju 1630. Izgrađena su dva bastiona prema luci, no samo su u jednome podignute vanjske kamene pregrade; unutarnjih zidova još nema. Radilo se, svjedoči francuski inženjer, sa smanjenom poslugom (ciurma). U Pulu je, doduše, poslano 200 guastadora, no samo ih je oko 160 bilo radno sposobno, dok su ostali neprestano ležali bolesni. Premalo je i galijota koji bi uz brdo vukli kamenje pa je rašporski kapetan objavio naredbu da svi posjednici volova u Pulštini moraju triput tjedno služiti na utvrdi sa svojim zapregama. Radnu dinamiku smanjivala je i ometala stalna nestašica novca. Za obavljanje poslova dnevno je trebalo raditi po 24 para volova. Vlasnicima se plaćalo po 20 solda za svaki par volova, a toliko je iznosila i nadnica seljaku koji je upravljao zapregom. No, zakašnjele uplate mletačke državne blagajne dovele su do opadanja broja radnika. Dana 23. travnja 1631. nadgledavanje radova na utvrdi preuzeo je G. B. Grimani. Inženjer De Ville je zbog duljih poslova u gradovima mletačkoga zaleđa (Dogado) opet otišao iz Pule. Njegovo je izbivanje potrajalo, čini se, više od godinu dana. Polovicom lipnja 1632. De Ville je osvanuo u Veneciji, a predstavnici Senata odmah su ga poslali u Pulu.
Siromaštvo, besparica, zaostalost, prometna izolacija, nezdravo podneblje, strašni kužni val koji se 1631. sručio na grad i stopu mortaliteta podigao na gotovo 200 promila, atmosfera koju paraju krici bolesnih, napuštenih i umirućih, velike lomače u dvorištu Franjevačkoga samostana na kojima su spaljivana tjelesa umrlih od kuge, bolesni vojnici, izgladnjeli radnici, klesari mučeni nostalgijom i brigom za domom…– sve je to bio dio stvarnosti Pule koju je doživio Antoine De Ville početkom tridesetih godina Seicenta. O tome je u svojem spisu ostavio i osobno svjedočanstvo:
„Knežev dvor, odnosno Vijećnica, prijeti da će se svakoga trenutka srušiti na svoje stanare ako se tome ne nađe hitna lijeka. Slično je i s većinom, gotovo sa svim kućama u osobnome vlasništvu: zanemarivane su dugo vrijeme, prokišnjavaju, grede i stropovi su im istrunuli, ziđe visi nagrizeno, polurazvaljeno. Otud onaj kužni zadah zraka što ljude koji ga udišu obhrvava dugotrajnim boleštinama, pogotovo ljeti kada ga sunčana vrelina žešće uspaljuje: tjelesa tada kroz otvore na koži upijaju gnjile isparine razrijeđene žegom – jer i zrak se, zatvoren u smradne zakutke lako kvari čim ga vjetrovi ili propuh ne razgibavaju i obnavljaju te zbog svoje tančine prodire u najdublju nutrinu tijela, od čega krv gnjije, a mozak se kvari.“
Kužni val koji se obrušio nad Sredozemljem i sredozemnim svijetom, ali i mnogim drugim dijelovima Europe, zaustavio je radove na izgradnji utvrde i prekinuo prometnu živost u Pulskoj luci. Inženjer De Ville, poput malobrojnih stanovnika Pule, povukao se u okolna sela, gdje je, kako se vjerovalo, „zrak bio zdraviji“. Možda je utočište potražio u Proštini, u Mutvoranu? Za taj su kaštel vezani upisi u matične knjige pulske župe, koje svjedoče o ljubavnoj epizodi francuskog inženjera s jednom od mještanki, iz koje se rodilo, a nedugo potom i umrlo, muško dijete. Pripremiti gradilište, osmisliti tip utvrde, načiniti nacrt, započeti gradnju i dovesti je do stupnja u kojemu bi se mogao organizirati bar najosnovniji oblik obrane – to je od samoga početka trebala biti glavna De Villeova briga. Dovršiti utvrdu i izgubiti se što dalje od prokletoga grada, prepunoga bolesti i mijazama od malarie. Zato je francuski inženjer donio odluku da ostatke stare utvrde pulskih Castropola „sravni sa zemljom“, kao i ostale beskorisne razvaline“ i na brežuljku „na stotinu stopa nadmorske visine“ podigne novu utvrdu. U velikoj hitnji – ne samo zbog opasnosti da europske sile svoje ratne obračune prenesu i na istarsko tlo, već i zbog težnje da se što prije vrati u Veneciju i Francusku – De Ville je posegnuo za kamenim blokovima antičkoga kazališta podno brda Zara. Valja pretpostaviti da su ga, unatoč uputi Senata izglasanoj na sjednici 17. lipnja 1630., jedino iznimno nepovoljne okolnosti navele na takav postupak.” (Miroslav Bertoša, Pulska luka u doba Venecije)
Antoine de Ville, Luka i grad Pula… (Portus et urbis Polae antiquitatum, ut et thynnorum piscationis descriptio curiosa), Venecija, 1633.
Iz knjige Antoine de Ville, Luka i grad Pula… (Portus et urbis Polae antiquitatum, ut et thynnorum piscationis descriptio curiosa), Venecija, 1633.
Iz knjige Antoine de Ville, Luka i grad Pula… (Portus et urbis Polae antiquitatum, ut et thynnorum piscationis descriptio curiosa), Venecija, 1633.
Admiral Erich Heyssler, (1869 – 1948), rođen u Linzu, bio je zapovjednik podmorničke stanice, nadređen svim zapovjednicima i posadama podmornica, odgovoran za vježbe, testiranje podmornica i za njihovu borbenu spremnost, ali je od nadređenih bio omalovažavan. Trudio se podići dignitet podmorničara i postaviti službu podmorničara na višu razinu no istovremeno je bio izrazito kritičan i neprilagodljiv, pa je 1912. smijenjen s te funkcije. Zapovjednikom krstarice Helgoland, koja uspješno sudjeluje u Prvom svjetskom ratu, postaje 1917. Bio je u braku s Nannie Heyssler, (1870 – 1938), rođenom Hancock, s kojom je imao troje djece, jedno od njih bila je Mary, rođena 14. prosinca 1903. u Puli. Erich Heyssler umro je 4. rujna 1948. u Grazu u kojem danas jedna ulica nosi njegovo ime.
Jaroslav Okuniewsky, supruga Otilia Miller, starija kćer Dora i mlađa Olga
Dr.Jaroslav Okuniewsky (Ярослав Окуневський) bio je vojni liječnik i rukovoditelj medicinske službe austrougarske Mornarice, činom kontraadmiral, putnik, pisac, filantrop i obrazovni aktivist. Također i sudionik ukrajinske narodne revolucije od 1917. do 1921. Autor je više putopisa, a pisao je i memoare.
Rođen je 5. ožujka 1860. u gradiću Horodenka, u Galiciji – prethodno Poljska, zatim dio Austro-Ugarske Monarhije, a od 1921. dio zapadne Ukrajine. Otac Hipolit bio je svećenik i, osim njega, imao je još četvoro djece – najstarijeg Teofila i mlađe kćeri Emily, Nataliju i Olgu. Teofil je bio poznati odvjetnik, osnivač ukrajinske Nacionalne demokratske stranke, veleposlanik u austrijskom parlamentu, koautor statuta rusko-ukrajinske Radikalne stranke. Jaroslavova sestra Olga (1875.-1960.) bila je poznata pijaniskinja, a sestra Natalija (1864.- 1923.) aktivistkinja ženkog pokreta u Galiciji. Srednja sestra Emilija bila je udata za odvjetnika Dorundyaka, a umrla je u tridesettrećoj godini. Čitava je obitelj bila vrlo poznata i značajna u kulturnim i političkim krugovima Ukrajine.
Kad je Jaroslavu bilo petnaest godina umrla mu je majka pa djecu odgaja baka Anna Kobrynska u prijateljskoj atmosferi, u duhu kršćanskoga morala i nacionalnog identiteta. Jaroslav je pohađao seosku školu u Javorivu, kasnije u Snyatynu, a zatim je poslan na Kolomyyskoy školu, gdje je trpio ponižavanje od poljskih studenata. Bio je kratkovidan i od najranije je dobi nosio naočale. Sa sedamnaest godina odlazi na Medicinski fakultet bečkog Sveučilišta. Zbog teškog materijalnog stanja dobiva stipendiju Ministarstva rata Austro-Ugarske vojske. Zahvaljujući starijem bratu Teofilu, koji je tada studirao pravo, u Beču upoznaje brojne ukrajinske studente te ubrzo postaje članom ukrajinske akademsko nacionalno-domoljubne udruge “Sich”. Zajedno s izdavačem Ostapom Terletskijem uspostavlja Slavenski Almanah gdje objavljuje tekstove o povijesti Ukrajine. Almanah ubrzo plijeni policija zbog proukrajinskog sadržaja. Jaroslav i dalje oko sebe okuplja istomišljenike, politički djeluje te organizira prvi kongres mladih Galicije i Bukovine.
Doktor medicine postaje 1884., a zbog dobivene stipendije mora raditi u vojnoj službi te biva raspoređen u Pulu na mjesto kirurga. Podaci govore da je u tu službu formalno primljen 27. studenog 1879. dok je još bio student treće godine. Naredne 33 godine Jaroslav Okuniewsky ostaje vezan za Pulu i Mornaricu; prolazi sve etape medicinske karijere, mnogo putuje na raznim brodovima i jahtama u vlasništvu Mornarice, radi u pulskoj Mornaričkoj bolnici, a dvije godine i rukovodi njome. Nakon promaknuća u kontraadmirala i načelnika glavnog stožera liječničke službe Austro-ugarske monarhije povremeno živi u Beču. Budući da je bio Ukrajinac takvo što je bilo isključivo rezultat njegova rada, visoke inteligencije i opsežnog znanja. Tečno je, pored materinjeg, govorio engleski, francuski, talijanski i njemački jezik. Mnogo je pažnje polagao na poboljšanje medicinske skrbi kako na brodovima tako i u samoj pulskoj bolnici. Proučavao je liječničku praksu drugih naroda i pratio napredak medicine drugih država. Poučen iskustvima stečenima na brodovima uveo je medicinske savjetnike, razvio medicinski statut Austro-Ugarske, doprinijeo znatnom razvoju pomorske medicine uopće. Bio je prvi ukrajinski nositelj Viteškog križa Franje Josipa, bio je i vitez Reda španjolske kraljice, francuske Legije časti, najvišeg kineskog naslova i još mnogih sličnih odlikovanja u raznim državama svijeta. Služba u mornarici dala mu je priliku putovati Sredozemljem, Europom, Afrikom, bio je i u Aziji, Oceaniji i Americi. Vidio je iz prve ruke vulkanske erupcije, Kineski zid, džungle Latinske Amerike, planine Tibeta, egipatske piramide i budističke hramove, djela starih Grka i Rimljana. Budući da je bi vrlo obrazovan, stručan i talentirani pripovjedač, a uz to i elegantan i kulturan, uvijek je bio dio državnih izaslanstava pa je tako upoznao i careve, sultane, plemenske vođe i najviše dužnosnike svih država koje je posjećivao. Svaki je slobodni trenutak koristio za pisanje i fotografiranje, a prikupio je i brojne zanimljive predmete iz čitavog svijeta (zbirka je izgubljena u vrijeme Drugog svjetskog rata). Njegov je pristup medicini bio ono što danas nazivamo holističkim tj. pristupao je čovjeku kao cjelini i na taj način odlučivao o terapiji, a ne liječeći tradicionalno samo simptome određene bolesti.
Nakon propasti Monarhije, vraća se u Ukrajinu gdje nastavlja obavljati visoke državničke dužnosti u području medicine, ali djeluje i humanitarno zahvaljujući brojnim stečenim vezama tijekom karijere. Posljednjih deset godina života živi s bratom u njegovoj kući u rodnom Horodenku, radi kao liječnik u vlastitoj ordinaciji, uglavnom besplatno, i u mjesnoj bolnici koju je i sam pomogao izgraditi 1909. godine. Kako vlada odbija isplaćivati mirovinu bivšim pripadnicima austrijske vojske on vrlo skromnim sredstvima potpomaže obrazovanje djece bez roditelja i čini sve za poboljšanje zdravstvenog sustava.
Još 1899. se vjenčao s Otiliom Miller s kojom je imao dvije kćeri, Doru (Theodoru) i Olgu (Oli). Dora je rođena 1900. u Puli, a Olga dvije godine kasnije u Brnu no obitelj se, navodno, potom zajedno vratila u Pulu otkud i potječe fotografija iz 1906. snimljena u atelieru Flora. Nepoznato je koliko su ostali na okupu u Puli no nakon povratka u Horodenku jasno je da tamo živi bez njih; brojna pisma koja im je slao puna su ljubavi i posvećenosti, a redovito im šalje i novac. Neki izvori tvrde da je supruga odbijala otići iz Beča te da je Okuniewsky postajao sve očajniji u toj izolaciji pa mu konačno stradava i srce. 20. listopada 1929. je operiran, naoko se dobro oporavlja no nekoliko dana kasnije, 24. listopada, brat ga pronalazi mrtvog na podu kupaonice. Šire se glasine da se ubio zbog očaja i beznađa,a njegovo stanje dijelom potvrđuju riječi Vladimira Doroshenka: “Dr. Jaroslav Okuniewsky bio je pravi Europljanin, neobično kulturan i obrazovan čovjek, uvijek elegantan i ukusno odjeven, bio je uzor gospodina. Nakon što je sve izgubio propašću Monarhije proveo je starost u siromaštvu, a da nikada sam nije tražio pomoć od zajednice kojoj je toliko dao.“
Pokopan je uz vojne počasti i prisustvo brojnih građana i dužnosnika u obiteljskoj grobnici na groblju u Horodenki. Na ispraćaju je bila kćer Olga, a supruga Otilia je ostala u Beču njegujući bolesnu Doru. Nedostatak podataka od supruzi ne pomaže rasvijetliti koja je od spomenutih verzija o njihovom bračnom životu bliža istini, ali ono što je najvažnije, a to je njegov doprinos medicini i zdravstvu, ostaje neupitno.
I još: Mlađa kćer Olga je završila Likovnu akademiju u Beču i bavila se ekspresionističkim slikarstvom. Udala se za skladatelja Stefana Wolpea koji joj je posvetio brojne skladbe, imali su kćer Katharinu (rođena 9.9.1931., umrla u veljači 2013. u 81. godini), ali su se razveli nakon samo tri godine. Još jedna velika priča stoji iza ovih nekoliko šturih podataka. Naime, Wolpe je bio komunist židovskog porijekla te je Olga sa svojom djevojčicom morala bježati od nacista da bi se konačno domogla Londona. Katharina postaje vrhunska pijanistkinja, a Olga otvara atelier i bavi se slikarstvom sve do smrti. Sahranjena je u Londonu 3. travnja 1985.
Starija kćer Dora udala se za bečkog liječnika s kojim je imala četvero djece. Umrla je 1949. nakon operativnog zahvata. Njezina kćer Theodora je završila medicinu i otišla u SAD, jedan od sinova je umro u osamnaestoj godini, a drugi također postao liječnik.
Došaptavanje: Postojale su glasine da je Okuniewsky bio zaljubljen u slavnu Solomiyu Krushelnytsku, jednu od najboljih sopranistica prve polovine 20. stoljeća koja se nakon muževe smrti 1920. vratila u Ukrajinu i tu provela ostatak života bez da se ponovo udavala. Poznato je da mladi Okuniewsky nije propuštao priliku gledati je u svakoj predstavi, posjećivati je i poklanjati joj cvijeće. Nagađa se i da ju je bio spreman zaprositi, ali to ipak nije učinio već se vjenčao s Otiliom. Ne postoje pouzdani podaci o njihovim susretima nakon toga.
Pula/Pola 