Mate, moj prijatelj i drug

Kad imaš šest godina nije ti sasvim jasno što znači biti europski prvak, osim da je u igri zlatna medalja koja se vješa oko vrata i da su takvi ljudi na neki način posebni. Njegov je posao bio boksati, a moj da baš svaki put kad se mami prohtije otrčim u naš dućan na Punti* po pet para fece** ili deset deka mortadele, kilo brašna, a ponekad i pet deka bombona u rinfuzi – koje god hoćeš. Sve sam te terete bez većeg problema savladavala dok se jednom nije pojavila narudžba za osam boca piva. Nije se kod nas pilo pivo, točnije, kod nas se pila samo voda i sok od bazge, dok ga ne potrošimo, ali imali smo tada neke radnike, rondali su nešto na verandi i u korti, mama im je prontala marendu, ali falilo je pivo. I eto mene kako stojim ispred onog pulta bez predodžbe koliko je težak teret koji ću morati odnijeti do kuće, a još su i bomboni izostali. Teta prodavačica mi obzirno dijeli boce u dvije vrećice, gura ih pultom, nekako ih spuštam i krećem na put kući. Šest mi je godina, još ne idem u školu, teška sam dvadesetak kila i nosim osam staklenih boca piva od Punte do dna ulice Dinka Trinajstića. Malo nosim, više spuštam na pod pa stojim dok mi se ruke oporavljaju, onda opet malo nosim. Kao u nekom američkom filmu, odjednom nestaje teret, više mi ništa ne pili dlanove, a bočno se, s mojim vrećicama u rukama pojavljuje Mate. Znam Matu, on je boksač, dolazi nekoj teti u posjetu u mojoj ulici, pozdravimo se uvijek, mahne on, mahnem ja, ali sad znam da je prvak, da ima medalju. Pita me kako sam, zašto nosim tako teške vrećice, pitam ga kako je biti prvak, gdje mu je medalja. On se uvijek smiješi.

To je bio Mate Parlov, građanin Pule i sportaš, tim redoslijedom, jer sport nije bio ono što ga je određivalo ma kako to većini bilo veliko i važno. Nakon naše pivske epizode, viđala sam ga sve rjeđe. U naredne tri godine uslijedile su još tri medalje, olimpijska i dvije svjetske. Pratila sam to. Odselila sam iz Pule 1977. godine, a on se prestao baviti boksom nekoliko godina kasnije. Nakon završetka sportske karijere o boksu više i nije htio govoriti. Želio je je živjeti život koji je živio.

U Pulu je doselio kao desetogodišnjak i ovdje ostao do smrti 29. srpnja 2008. Bila sam u Puli tih dana, stajala nasuprot njegovog zatvorenog kafića oslonjena na ladonju, ljudi su na asfaltu ostavljali raznobojne lampione. Baš tu negdje ove je godine postavljena njegova skulptura. Bio je visok i velik, pristojan i topao, onakav kakvog ga je vidjela Marija Ujević. Ne znam otkud je znala, ali stvorila je mog Matu, onog prijatelja i druga. Neka spomenik sportašu bude sportska dvorana, a Mati, građaninu Pule, ljubitelju poezije, intelektualcu, onom koji mi je nosio teške vrećice, sasvim dobro stoji ovaj na Giardinima. Spomenik je odavanje poštovanja onome koga predstavlja, a ne onima koji ga postavljaju.

Pula je imala Matu koji je rekao:

Da, kako ja mogu biti nacionalist ako sam svjetski prvak? Mnogi to ne razumiju. Nisu bili ni prvaci države, a često niti sami sebe nisu uspjeli pobijediti. Svijet se divio mojim rezultatima, i svi su me svugdje prihvatali kao svoga, bijeli i crni, svejedno. Upoznao sam svijet, i ne mogu biti ništa doli kozmopolit. Tako ja gledam i na sport i na život.

Za dugih godina mog izbivanja iz Pule često se događalo nešto zbog čega sam ponosno mogla reći gdje sam rođena. Pula je bila drugačija – zapadnija od zapada, naprednija od naprednog, s građanima urođenog kozmopolitizma. Takvu sam Pulu voljela i volim, Matinu Pulu.

_________________________

*Gradski trg s kružnim tokom na kojem se susreću ceste koje dolaze iz Trsta, Rijeke i centra grada; u to doba bio je to jedini, a sve do nedavno i najveći kružni tok u Puli.

** feca – svježi kvasac, nalazio se odmah iza glavnog pulta; veliki blok kvasca bio je umotan u masni papir ispisan nekim logotipom, a prodavačica bi ga rezala velikim oštrim nožem, prenosila na manji masni papir, vagala, oduzimala ili dodavala za 5, 10 ili više para; 5 para bilo je dostatno za jednu pincu ili dva kruha, jedan dinar iznosio je 100 para.

4 misli o “Mate, moj prijatelj i drug

  1. Odlična stranica,hvala na tekstovima i obrađenim temama …i na približavanju ljudi koji su živjeli i stvarali Pulu…koju nažalost ,pomalo gubimo….

    Sviđa mi se

  2. Steta sto se pravilan naziv lokaliteta u Puli izvrce godinama. Primjer je Punta, ali ima ih podosta. Steta, stvara se novi, povjesno neutemeljen identitet a gubi se tradicija..

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s