ŠTO ĆEMO DATI PUTNIKU Što ćemo dati putniku kada umoran dođe pred kuću? Naš pogled na svijet? Našu prošlost i našu budućnost? Ili, možda spoznaju o vječnom titranju vremena? Putniku, kada umoran dođe pred kuću, dat ćemo tanjur tople kokošje juhe, lavor vode, čistu posteljinu, i polako za njim zatvoriti vrata. DANIJEL NAČINOVIĆ
Što je bilo prije?
Pula, na ovaj ili onaj način, u kontinuitetu traje najmanje od XI. stoljeća prije naše ere. Današnji je Kaštel mjesto na kojem se nalazilo naselje Histra, nakupina nastambi omeđena obrambenim bedemima od suhozida, naselje bez gradske stukture, ali s grobljem od preko stotinu do sada pronađenih grobova smještenih na padini prema današnjoj ulici Castropola i Carrarinoj ulici, na području između Dvojnih i Herkulovih vrata. Dakako da se taj tri tisućljeća star gradinski brežuljak ne može nazvati gradom, ali ovdje se sve to vrijeme rađa, živi, radi i umire. Grada ovdje nema sve do pojave Rimljana no ne zna se pouzdano u kojem je trenutku Pula postala grad. Pretpostavlja se da je rimska kolonija Pola proglašena na mjestu na kojem je već živjelo romansko stanovništvo, zajednica doseljenika s rimskim građanskim pravom, konventa, s namjerom da očuva svoje interese unutar starosjedilačke zajednice bez rimskog građanskog prava, a da je dolaskom Rimljana najprije na mjestu gradine bio vojni logor (castrum). Takvoj se konventi može, iako za to nema potvrde, pripisati izgradnja bazilike na današnjem Forumu koja je prethodila Augustovu i tzv. Dijaninu hramu. Čak ni službeni datum osnutka kolonije Iulie Pole nije poznat iako je jasno da je utemeljena u vrijeme Cezarove diktature.
Prvo zabilježeno ime naše Pule je Pietas Iulia, a prvi zabilježeni službeni naziv Colonia Iulia Pola Polentia Herculanea. Pola je, po svoj prilici, naziv nastao prije dolaska Rimljana. Osnutak kolonije se, slijedom dostupnih podataka, smješta u 46. ili 45. godinu p.n.e., a Pola postaje grad s gusto naseljenim agerom na području današnjeg Vodnjana, Fažane i Galižane. Kaštel, s kojeg je sve i krenulo, nikada ne gubi prvotnu funkciju. Naime, i Histri su živjeli na vrhu tog brijega jer su se odatle mogli najbolje štititi i imati potpuni pregled nad okolicom, a zato je tu izgrađen i rimski castrum, zatim srednjovjekovna utvrda castrum Polae i konačno mletačka utvrda koju je po nalogu Venecije osmislio Antoine de Ville, a koja, s nešto beznačajnih izmjena, postoji i danas.
Od dolaska Rimljana do danas u podnožju Kaštela živi grad. Nekad sretan, nekad na izmaku snaga, nekad sveden na par stotina stanovnika, nekad prenapučen sirotinjom, nekad blistav i poletan, sve ovisno o onima koji su njime vladali, o njihovoj mudrosti i ljubavi.
Što je grad?
Harmonija političkog, privrednog i duhovnog grad čini gradom, a svako veće odstupanje građane čini nezadovoljnima i grad biva manje gradom. Represija, ekonomsko nezadovoljstvo i duhovno ograničavanje potiču pasivnost građana te on gubi svojstva grada. Dugotrajna disharmonija rezultira iseljavanjem pa time i narušavanjem onih segmenata koji su bili dobri. Jedan segment sam za sebe ne može funkcionirati, harmonija je jedini preduvjet opstanku grada kao takvog. Svaka od komponenti koje čine grad morala bi djelovati samostalno i neovisno. Politički utjecaj i vlast nad privrednim ili duhovnim segmentom razara suštinu grada te on postaje kulisa, a stanovništvo je blokirano pa biva ili inertno, zatvoreno u vlastiti mikrosvijet, ili napušta grad.
Grad su ljudi. Ljudi su krvotok grada. Siromašan grad kojemu je privredna komponenta nedovoljno ili pogrešno zastupljena, dozvoljava političkom segmentu manipuliranje građanima i generiranje nezadovoljstva te osjećaj represije.Vidljiva urbana struktura ne znači da grad nije nestao. On može biti i spomenik prošlosti, nastao lošim odlukama, nespretnim rješenjima. Poznato je da je Venecija najveći dio svoje vladavine loše upravljala Pulom. U tom razdoblju, koje je trajalo od 1331. do 1797. godine, preživjela je Pula i Mattea Maruffa i Žigmunda Luksemburškog, najmanje devet epidemija kuge, naseljavanja i raseljavanja, Uskočki rat, tifus i glad… Dugo je bila samo kulisa, a onda je nakon propasti Venecije i kratkotrajne francuske uprave, stigla Austrija/Austro-Ugarska i od stare jezgre Pule učinila ono što danas, izuzevši nešto arhitektonskih bisera za vladavine Italije i veličanstvenih rimskih spomenika, prepoznajemo kao stari grad. Pula pod Italijom ne napreduje, savezničko bombardiranje uništava dijelove staroga grada koji se nikada nije oporavio, ali novi procvat i najveći uzlet nakon austrougarske vladavine događa se za Jugoslavije – politika, privreda i duhovnost/kultura u dobroj su ravnoteži. O tome je riječ. Tako je kada gradu dozvoliš da bude grad.
Pula je, bez sumnje, grad. Osobno mislim da je politička komponenta u ovom trenutku u neravnoteži s duhovnom, a gašenjem Uljanika i s privrednom. Netko na to nije pazio, netko nije znao kako, nije htio ili nije imao koga pitati. Valja se nadati da to neće zadugo biti tako. I Pula i Puležani zaslužuju bolje, najbolje.
Izvori: Alka Starac, Istra od Epulona do Dioklecijana, Žakan Juri, Pula 2002.; Povijesni i pomorski muzej Istre u Puli; Darko Dukovski, Povijest Pule, Nova Istra, Istarski ogranak DHK, Pula 2011.; Arheološki muzej Istre.
Pula/Pola 